Željko Petrović je bio odigrao tri sezone za Urava Redse, Ante Drobnjak je godinu dana nosio dres Gamba Osake, dok je Igor Burzanović dvije godine bio član Nagoje. Crnogorska fudbalska priča u “Zemlji izlazećeg sunca” se nastavlja sa sjajnim napadačem naše reprezentacije, i do skoro fudbalerom i legendom korejskog Inčona Stefanom Mugošom.
Visel Kobe, popularne “krave” uplatile su Inčonu milion eura obeštećenja kako bi dovele najboljeg strijelca K lige.
Interesantna paralale je da je upravo Inčon bila prva stanica za našeg bivšeg reprezentativca Dejana Damjanovića, koji je upravo iz redova “marinaca” trasirao sebi put ka legendi azijskog fudbala.
Stefane došao je trenutak da se otisneš iz Inčona preko Korejskog mora potpišeš a ekipu Visel Kobea. Kakve su prve impresije?
Impresije su fantasticne, šta da kažem.
Mugoša na treningu Visel Kobea (Foto: Privatna arhiva)
Veliki klub sa vrhunskim igračima, sjajnim navijačima, stvarno je sve na jako visokom nivou. Od prvog dana ekipa me prihvatila odlično, trude se da budu uz mene non stop, da mi pomognu da se prilagodim što prije, i jako sam im zahvalan na tome…. Ni jedan početak nike lak, ali stvatno za sada je sve u najboljem redu, i jako sam srećan što sam dio ovako velikog kluba.
U Inčonu si ostao pet godina, postao si legenda kluba, najbolji strijelac, ali i igrač koji je bio simbol uzdizanja ekipe sa dna ljestvice do toga da su na četvrto mjesto, samo 4 boda od drugoplasiranog Jeonbuka. S obzirom da se Visel Kobe nalazi na polu sezoni na posljednjem mjestu, misliš li da vjeruju u tebe da možeš golovima da ih udigneš?
U Inčonu sam proveo najljepsih pet godina života, kako fudbaski tako i privatno… Postao sam legenda kluba, najbolji sam strijelac u istoriji kluba, oborio mnoge rekorde, uvijek bio tu za ekipu, i u najtežezim trenucima za klub bio najbolji. To su svakako prepoznali ljudi iz kluba, a pogotovo navijači sa kojima imam nevjerovatnu konekciju. To je nešto više.
Ta ljubav je bila obostrana i dan danas je tako i jako sam ponosan na to. Ove godine sam igrao najbolje do sad, naravno uz pomoć tima sam postigao 14 golova u 18 utakmica, i donio jako važne bodove za sami vrh tabele. I drago mi je što sam ih ostavio u samom vrhu i otišao po novi izazov.
Visel Kobe je sad u boljoj poziciji , ali je i dalje u opasnoj zoni, nadam se da ću svojim igrama i golovima pomoći klubu da se izvadi iz ove jako teške situacije, i zajedno sa mojim timom vratiti Visel Kobe gdje pripada… Ovo je velik klub sa odličnim igracima i sjajnim navijavima i sigurno mu nije mjesto na kom se trenutno nalazi.
Koliko je cijeloj priči o tvom transferu dala činjenica da možeš da dijeliš svlačionicu sa Andres Inijestom?
Naravno da je velika čast i privilegija dijeleti svlačionicu sa Andres Inijestom, ne treba puno riječi trošiti. On je jednostvano jedan od najboljih igrača svih vremena na njegovoj poziciji, i sigurno da me i to dodatno privuklo da dođem u Visel Kobe kako bih mogao igrati sa njim. Stvarno jedna velika fudbalska i ljudska veličina.
Mugoša debi za Visel Kobe (foto: Vissel Kobe)
On se odmah našao za mene, poželio mi dobrodošlicu i za svaku pomoć koju trebam, rekao mi je da mu se obratim. Za mene to nema cijenu, kad jedna takva veličina vam se obrati pogotovo na takav način.
Možeš li da zamisliš akciju u kojoj postižeš gol na njegovu asistenciju?
Naravno, pratio sam puno utakmica, i znam o kakvom se igraču radi, jenostavno u svakom trenutku mozete očekivati vrhunski pas od njega. Već na treningu vidim kakva je to vizija, i o kakvom se magičnom igraču radi i sigurno da me raduje činjenica da ćemo igrati zajedno i da će mi upravo on namještati golove… Ne mogu docekati da počnemo da igramo zajedno, siguran sam da ćemo imati odličnu komunikaciju na terenu.
Osim njega u ekipi ima još poznatih imena. Tu su takođa dva bivša igrača Barselone, Bojan Krkić i Serđi Samper. U napadu je takođe i mladi brazilski reprezentativac Linkoln. Reklo bi se da ekipi ne fali talenta, igraju osminu finala Azijske lige šampiona, ali u prvenstvu im jednostavno ne ide. Zaostaju osam bodoba za zonom spasa, pa bi se reklo da slijedi grčevita borba?
Kao što sam i rekao, imamo odličnu ekipu, uz sve njih što ste nabrojali tu su i japanski reprezenatavci, između njih i Muto koji je igrao u Njukasl. Predstoji borba do samog kraja, ali ja vjerujem u ekipu da mozemo da se izdignemo i spasimo se ove godine par kola prije kraja… Daćemo sve od sebve da to i uradimo i nadam se najboljem.
Da se vratimo na Inčon. Prijala ti je korejska liga, a po emotivnim izjavama i tvojim i predstavnicima kluba, saigračima, navijačima. Vidi se da je ljubav obostrana. Izjavio si u intervjuu da bi volio da se vratiš i stigneš do 100-og gola u dresu “Marinaca”?
Inčon je za mene druga kuća, to je poseban klub u mome srcu i uvijek će biti tako.
Mugoša (Foto: Inčon)
U Inčonu sam stekao i puno prijatelja i stvarno se tamo osjećamo kao kući. Tu sam pružao najbolje partije, dao puno važnih golova, i uvijek ću biti njihov navijač. Da, to mi je želja da postignem u Inčonu 100 golova, to sam rekao i navijačima i siguran sam da ću se jednog dana vratiti i ispuniti sebi tu zelju i tako ispisati novu istoriju u klubu i postaviti novi rekord, koji će tesko ko moći da nadmaši. Ali sada je vrijeme sa novi izazov i 100 posto sam skoncetrisan samo na Visel Kobe i novi cilj.
Na posljednjoj utakmici koju si odigrao, saigrač i reprezentativac J. Koreje Li Mijon jo je postigao gol, i proslavio ga na način na koji ti to radiš u K ligi. Možeš li nam nešto više reći o toj tvojoj karakterističnoj proslavi?
Posljednja moja utakmica za Inčon je bila jako emotivna, znao sam da idem, i igrači su to znali, i igrali su tu utakmicu za mene.
Mugošino slavlje (foto: Inčon)
Kada smo postigli gol, moj saigrač je proslavio na način na koji ja to radim u Inčonu, i time odao poštovanje meni. Jos jednom se zahvaljujem mojim saigračima. Pet godina u jednom klubu, igrati na tom nivou, postizati u kontinuitetu golove, nije bilo lako, ali sigurno da je bilo jako lijepo i na kraju uspješno.
Na kraju utakmice navijači su mi priredili fenomenalan oproštaj. Došli su u velikom broju iako je bila gostujuća utakmica.
Mugoša sa navijačima Inčona (Foto: Privatna arhiva)
Puno lijepih uspomena imamo zajedno, oni to znaju najlbolje i imaćemo ih ponovo u budućnosti ja to znam.
Ti si dijete podgoričke Budućnosti. Ipak sjećamo se momenata da sa tadašnjom upravom kluba nisi imao “zajednički jezik”. Na kraju iz Budućnosti si prešao u Mladost. Ipak nikad nisi prestao da budeš navijač “plavo-bijelih”, i uvijek si isticao da bi volio karijeru da završiš noseći dres podgoričkog kluba?
Budućnost je moj klub Podgorica je moj grad naravno. Volim Budućnost, sve selekcije sam prosao u Budućnosti, u svakoj sam bio i kapiten, čak i prvom timu, dok nije došlo do tih nesuglasica sa upravom.
Ne bih da se vraćam na to – ta je priča davno završena za mene. Uvijek sam bio i biću navijač Budućnosti jer je to moja kuca. I dok sam igrao u Mladost moje srce je uvijek bilo na “plavo-bijelu” stranu, ali nisam imao izbora i morao sam da idem težim putem što se na kraju ispostavilo odlicnim izborom. Postao sam najbolji stijelac lige i ostvario trasfer u Njemačkoj. Naravno da i veliku zahvalsnost dugujem Mladosti jer sam iz nje napravio veliki iskorak u karijeri.
Osim toga uvijek potenciraš da si podgoričko dijete. Možeš li nešto više da nam kažeš o tvom odrastanju u Podgorici?
Odrastao sam u Podgorici i djetinjstvo mi je uvijek bilo vezano za loptu. Od ujutro kad se probudimo, samo na brzinu jedemo i idemo da igramo fudbal, ništa nas drugo nije zanimalo … samo lopta. Igrao sam sa sestrom i sa braćom, sa drugovima po cijeli dan, to su bili lijepi dani.
Uz to naravno su počeli i treninzi sa klubom. Prvo sam počeo u FK Zabjelo, gdje sam proveo par lijepih godina, i poslije toga dolazi Budućnost gdje sam prošao sve selekcije i postao i reprezetativac prvo Srbije i Crne Gore, a kasnije Crne Gore.
Najljepše uspomone me vežu za djetinjstvo, stvarno nam je bilo prelijepo svo to druženje, bez telefona kao npr danas što se radi. Uveče smo znali kad padne mrak, to je bio znak da moramo kući i to je to.
Da se vratimo na na period proveden u Mladosti. Te godine bio si najbolji strijelac lige. A Radio Crne Gore je u čast 70 godina postojanja baš od te sezone počeo da uručuje nagrade za najboljeg strijelca crnogorske lige. Kakav ti je bio osjećaj i koliko ti znači što si prvi dobitnik te nagrade?
To je bio jako težak period za mene da prihvatim da idem iz Budućnosti, ali nisam imao izbora. Cijeli život na kampu na Starom aerodromu idem u svlačionice Budućnosti, i sad odjednom moram preko puta u Mladost.
Prvu polusesonu sam dao samo tri gola, trebalo mi je vremena da se naviknem na sve i onda sam shvatio da je to realnost, da moram da dam sve od sebe kako bih napravio najbolju moguću sezonu i da pokušam da idem na veći nivo.
Druga poluseszona je bilo najbolja, dao sam još 12 golova i sa ukupno 15 u ligi bio sam najbolji strijelac i osvojio nagradu Radija Crne Gore koja je upravo te godine počela da dodjeljuje kao trofej za najboljeg strijelca.
Dobitnik prve nagrade Trofej Radija Crne Gore (foto: FSCG)
Velika mi je čast bila što sam upravo ja bio taj koji je prvi uzeo trofej koji se i dan danas dodjeljuje najboljem strijelcu lige Crne Gore.
Nakon mladosti slijede godine probijanja po njemačkoj Cvajti. Igrao si za velikane njemačkog fudbala kao što su Kajzerslatern, Minhen 1860, nastupao za Aue i Karslrue. Ipak moramo biri iskreni pa reću da ti boravak tamo nije prijao, iako je bilo dobrih momenata, poput gola u Kupu protiv Majnca kojim si gurnuo ekipu ka prolazu?
U Njemačkoj je bilo jako teško. Doći iz Crne Gore u njemacku ligu je bio ogroman korak za mene, i trebalo mi je jako puno vremena, rada, truda, da uhvatim taj njihov ritam.
Mugoša u Minhenu (foto: Minhen 1860)
U najtežim mogućim periodima za mene, nikad nisam odustajao, jer sam znao da imam kvalitet i naporno sam radio i kad nisam igrao. Ali samo bio jako srećan sto sam bas Njemačku odbrao. Naučio sam mnogo toga, šta znaci biti profesionalac, sta znači red, rad i disciplina… To Njemci imaju usađeno od malena i jedni su od najboljih fudbalskih zemalja na svijetu u tome. Što ce se kasnije za moju karijeru ispostaviti da je Njemačka bila jedna velika škola za mene i da sam je dobro dobro naučio.
Nakon Njemačke Šerif i jedna sasvim pristoja sezona. I tamo si uspio da daš het trik. Kakva iskustva nosiš iz Moldvavije i ekipe koju su ove sezone zapamtili mnogi, kako u regionu (eliminisali Crvenu zvezdu i Dinamo Zagreb), tako i budući osvajač Lige šampiona koji je poklekao na Bernabeu?
Kasnije je dosao Šerif. Poslije Njemačke nije bilo lako odlučiti se za Moldaviju, ali moj fudbalski put je uvijek bio težak. Krenuvši od Budućnosti, tako da sam opet morao da napravim korak unazad da bi poslije napravio četiri ili pet unaprijedm, tako to ide. Prihvatio sam poziv Šerifa, odigrao solidnu sezonu, dao par golova, osvojio titulu, igrao Ligu Evrope i onda je uslijedio poziv iz Koreje.
Dobra sezona u Šerifu (Foto: Šerif)
U Koreji onda pišem istoriju, sve je dobro poznato. Ali sigurno da je Koreja došla kao nagrada minulog rada koji je bio jako težak i mukotrpan, ali nikad nisam odustao i uvijek sam pričao sebi da će se jednog dana vratiti sav ovaj naporan rad, i hvala Bogu tako je bilo. I dan danas kad ide manje dobro, naporan rad je jedina opcija koju možeš da prihvatis da bi izašao iz teške sitacije. Prije ili kasnije fudbal ti sve vrati tačno onoliko koliko i ti njemu daš ni manje ni više.
Poznato je da si na putu Južna Koreja – Crna Gora prošao pravu golgotu povratka zbog pandemije koronavirusa. Možeš li da nam ispričaš o tom putovanju?
Za to putovanje bi mogao da pišem danima, to je bilo kao u filmu. Reprezentacija je trebala da se okupi u martu, da igramo utakmice, a ja sam dobio neki udarac u koljeno i nisam mogao da igram za klub. Pitao sam ljude iz kluba mogu li da idem u Crnu Goru da se liječim dvije nedjelje, i biću spreman za utakmice reprezetacije. U to vrijeme je korona počela polako da se širi . Ljudi iz Inčona su mi dozvolili naravno pa sam krenuo za Crnu Goru, gdje je situacija sa koronom bila i više nego dobra.
Generalno u Evropi je bila ok situacija. Da bi samo deset dana kasnije počela da se širi jakom brzinom i počeli su slučajevi i kod nas. Odložile su se utakmice reprezentacije i ja sam ostao u Crnoj Gori bukvalno zaključan. Aerodromi su se zatvorili i nisam imao način da izađem iz zemlje i dođem do Koreje koja je na kraju svijeta.
Skoro mjesec dana sam ostao u Crnoj Gori, non stop sam bio na vezi sa klubom, znali su i oni da ne mogu ništa da uradim i jedina sreća je bila što se korejska liga odložila za 2 mjeseca i nisam propustio ništa, osim treninga naravno. Na kraju sam otišao sa avionom koji je išao da pokupi crnogorske građane u Švedskoj. Iz Švedske sam našao let za Dohu, a iz Dohe sam letio za Koreju. Po dolasku tamo sam bio u karantinu i poslije više od mjesec dana se vratio u klub.
Kasnije mi nije bilo dozvoljeno da dođem na okupljanja reprezentacije, upravo zbog karantina, jer sam morao po 14 dana biti zatvoren u stanu i ne bih mogao pomoći ni reprezentaciji, ni klubu, a i ja bi najviše gubio u toj situaciji.
“NIKAD SE NISAM ŠTEDIO BILO DA IGRAMO PROTIV GIBRALTARA ILI PROTIV ENGLESKE”
Postao si neko čije ime djeca uzvikuju na ulici kad daju gol. Navijačima puno znači kad vide da igraš, i postao si neko čije ime se stavlja u isti red sa najboljim “hrabrim sokolima” kao što su Mirko Vučinić, Stevan Jovetić, Stefan Savić, Dejan Damjanović…Koliko ti to znači, budući da skoro uvjek stavljaš reprezentaciju na prvo mjesto?
Sigurno da mi znači puno. To je najveća moguća čast za mene, igrati za svoju državu i predstavljati svoj narod na najbolji mogući način, pogotovo kad se pobijedi i kad dam gol.Stevan Jovetićoša (Foto: FSCG)
Ili ovaj het trik protiv Rumunije, znam koliko sam naciju usrećio i nema mi većeg zadovoljstva od tog. To je nešto što ostaje za cijeli život. Reprezetacija mi je uvijek na prvom mjestu i pored tolikog putovanja i umora. Kad dođem u Crnu Goru ništa mi ne predstavlja problem, kad kročim na stadion i obučem dres sa svetim grbom, nema ništa ljepse za jednog igrača na svijetu.
Velika čast ali i velika odgovonost, jer predstavljaš svoju zemlju. Dajem 200 posto od sebe, nikad se nisam štedio bilo da igramo protiv Gibraltara ili protiv Engleske, jer za mene je bitna Crna Gora, a ne ostale reprezentacije.
Naravno da mi je velika čast što se moje ime nalazi pored takvih imena kao sto su njihova, to je velika nagrada za moj minuli rad i za sve što sam do sada radio u mojoj karijeri.
Daću sve od sebe da nastavim da idem tim putem i naravno da veliku zahvalost dugujem našim navijačima koji su tu uvijek za nas i koji nas nose njihovim navijanjem i kad je dobro i kad je manje dobro.
Sa Bosketom Damjanovićem si imao prilike da odmjeriš snage i u K ligi. Kakav je bio vaš okršaj, a kakav odnos van terena u J. Koreji?
Igrali smo jedan protiv drugog u Koreji. Naravno ti daješ sve za svoj tim da dobiješ, i on takođe. Boske je legenda u Koreji, najbollji strani strijelac, dao je puno golova. Toliko dugo godina igrati tamo na visokom nivou je za svako poštovanje, i on je to sve zaslužio.
Van terena smo prijatelji, čujemo se skoro svaki dan i uvijek pričamo i o reprezentaciji i o klubu.
Ako bi se pravila anketa najljepšeg gola, tvoje makazice u Varšavi se i dalje pamte. Koji je tvoj omiljeni gol u dresu naše reprezentacije?
Sigurno da su makazice protiv Poljske u Varšavi. Taj gol mogu slobodno da kažem da je prekretnica u mojoj karijeri. Poslije tog gola moja karijera je počela da ide uzlaznom putanjom.
A sigurno bih izdvojio i ovaj her trik protiv Rumunije, i posebno meni drag gol je moj prvi gol protiv Poljske pod Goricom, glavom za 1:1.
Bio je pun stadion, kad sam dao gol mislio sam da će se sve srušiti, taj osjećaj neću nikad zaboraviti.
Primakao si se na listi vječitih strijelaca “hrabrih sokola” Mirku Vučiniću. Pada li naš prvi kapiten u septembru?
Primakao sam se ali nemam neki pritisak oko golova. Bitno mi je da igram dobro i pomognem ekipi da pobijedi.
Naravno kao i svakom napadaču golovi su važni, ali ja sam uvijek bio timski igrač i igrao za tim. A samim tim dođu i golovi, jer onda i tim igra za tebe, to je obostrano, jedno bez drugog ne ide.
Koliko znači vama fudbalerima odluka Miodraga Radulovića i Fudbalskog saveza da priključe Mirka stručnom timu?
Mirko je jedan od mojih omiljenih igrača, velika fudbaslka i ljudska veličina.
U zagrljaju sa Vučinićem (Foto: FSCG)
Imao sam tu sreću da igram sa njim i učim od njega, a evo i danas kad je postao trener i dalje sam jako srećan sto mogu još da naučim neke stvari od njega jer je on svjetska klasa kad je rijec o napadačima.
Odličan jun je za reprezentacijom i tobom. Sad ide septembar i utakmice u Sarajevu i Podgorici (sa Finskom). Možemo li do prvog mjesta?
Jun je bio odličan, ali on je sada iza nas.
Fudbal je svakodneno novo dokazivanje i moramo biti na nivou na kom smo bili u junu i mislim da nećemo imati problema. Uz to nadam se da će nam se vratit i Savić i Jovetić, svi znamo koliko nam oni znače, tako da mislim da smo na pravom putu da napravimo dobar rezultat.
Tvoji saigrači iz reprezentacije Balša Sekulić i Miloš Raičković su se od skoro u Južnoj Koreji. Jesi li im dao par savjeta?
Drago mi je sto su njihj dvojica došli u Koreju i za sad su jako dobro krenuli. Obojica daju golove, igraju dobro, nadam se da će tako biti i u budućnosti.
Naravno dao sam im par savjeta, ali oni vec znaju što i kako, tako da moraju non stop da se dokazuju i da budu na nivou, i ja vjerujem u njih da će i oni napraviti lijepu priču u Koreji kakvu smo Boske i ja započeli , a njima želim da je nastave u našem ritmu.
Na kraju, iako si tek potpisao za novi klub, i posvetićeš se sad sigurno tome, da li vidiš sebe ponovo u Evropi jednog dana?
Iskreno Azija mi jako prija i ne razmišljam uopšte o povratku u Evropu. Ovdje smo se snašli od prvog dana, tako da nećemo sigurno ništa mijenjati.
Sad mi slijedi privikavanje na novu sredinu, novu zemlju, novu kulturu, novi stil igre. Moram što prije da se uklopim i da počnem sto prije da igram i da dajem golove.
