U danima kada prelazni rok diktira ritam rada svakog ozbiljnog kluba, Budućnost je doživjela situaciju koja otvara više pitanja nego što nudi odgovora. Samo 15 minuta prije zatvaranja transfer pijace u Crnoj Gori, u kancelarije plavo-bijelih stigla je ponuda iz Bugarske – pismo namjere CSKA 1948 da isplati otkupnu klauzulu Ognjena Gaševića. Cifra – 150.000 eura.
Predsjednik Budućnosti, Boris Spalević, izašao je pred javnost s jasnim stavom: ponuda je stigla prekasno, prelazni rok u Crnoj Gori je završen, a bilo kakva uplata poslana nakon roka biće vraćena. Uz to, poručio je da je nedopustivo što su Bugari navodno došli do tačnog iznosa klauzule, koja je bila “strogo čuvana poslovna tajna”, te optužio da je neko iz sistema odavao povjerljive informacije.
Sjutradan, Gašević je, prema Spalevićevim riječima, sam obavijestio Upravu da više nije igrač Budućnosti, jer mu je iz Sofije poručeno da će klauzula biti plaćena. No, predsjednik je ostao pri odluci da transfer odbije.
Ovdje, međutim, počinje onaj dio priče koji izaziva čuđenje i kod običnih ljubitelja fudbala i kod ljudi iz struke. FIFA pravila jasno kažu – za realizaciju transfera presudan je datum zatvaranja prelaznog roka u zemlji kluba koji prima igrača, a ne u onoj iz koje on odlazi. U prevodu, činjenica da je u Crnoj Gori prelazni rok završen 7. avgusta ne znači da igrač ne može preći u Bugarsku ako tamošnja pijaca traje do 12. septembra.
Nevjerovatno zvuči da predsjednik najvećeg crnogorskog kluba ili ne zna, ili ignoriše ovo osnovno pravilo svjetskog fudbala. Još nevjerovatnije je da 7. avgusta u 17:45 – dok traje najvažnijih pola sata cijele ljetnje transfer pijace – u Budućnosti “nema nikoga na poslu jer je prošlo radno vrijeme”. U ozbiljnim klubovima, tog dana se ne ide kući dok i posljednji minut roka ne istekne, a često se radi i danima poslije, jer administracija u FIFA TMS sistemu može potrajati.
Tu je i treći detalj koji bode oči: otkupna klauzula od 150.000 eura za fudbalera kalibra Ognjena Gaševića. Za najveći crnogorski klub, to je gotovo poklonjena cifra, pogotovo ako se zna koliko vrijede slični profili igrača na regionalnom i evropskom tržištu. U svijetu u kojem i prosječni defanzivci iz regiona dosežu višestruko veće iznose, teško je shvatiti logiku stavljanja tako niskog limita u ugovor prvotimca.
Spalević poručuje da “ne vodi rat s igračem” i da će Budućnost imati nultu toleranciju prema onima koji odaju interne informacije. No, možda je vrijeme da se isto toliko energije uloži i u jačanje profesionalnih standarda, razumijevanje globalnih pravila igre i ozbiljniji pristup transfer periodu. Jer, ako Budućnost želi da bude regionalno relevantan klub, onda sebi ne smije dozvoliti da prelazni rok završi za njenu upravu – prije nego što završi za cijeli fudbalski svijet.












