Uoči utakmice s Hrvatskom još uvijek ima teoretske šanse za plasman na SP, a tim povodom se oglasio i selektor te zemlje Ejdun Klakstajn.
Povratak korijenima, onome što nas definiše kao narod i kao naciju. Tvrdoglavost, volja, borba, nada, zajedništvo. Moramo imati jasnu vezu između toga ko smo i što radimo. Pa kako onda igrati fudbal ako igramo onako kako zaista jesmo? Prije svega; sve radimo zajedno. Zajedno pobjeđujemo i gubimo, igramo i borimo se zajedno. Dajemo sve, svaki put, uvijek, svuda. Branimo se svime što imamo: tijelom, umom i srcem. Bez obzira na to kako utakmica ide.
Napadamo kad se ukaže prilika, udaramo energijom, brzinom i hrabrošću. Ravno na protivnikovu slabu tačku. Ravno na gol. Borimo se i istrajavamo do kraja. Od početka do kraja. U svakoj utakmici. Uprkos okolnostima. Obilježje našeg drevnog farskog lančanog plesa je da napravimo dva koraka naprijed, jedan korak nazad, dva koraka naprijed, jedan korak nazad.
Znamo da i život može biti takav. Kada stvari idu dobro i imamo zamah, trudimo se da dođemo što dalje. Kada stvari krenu protiv nas i suoče nas sa razočaranjima, znamo da možemo preokrenuti situaciju i ponovo pronaći napredak.
U svom obraćanju, selektor ove zemlje se prisjetio njihove, kako je kazao, najbolje partije – pobjede nad Crnom Gorom!
Gubimo danas, sjutra pobjeđujemo. Branimo se danas, napadamo sjutra. Po vjetru i kiši. A kad protivnici klonu srcem u olujnoj oktobarskoj noći u Toršavnu, mi se dižemo kao nikad prije, pružamo najbolju partiju ikad, i pobjeđujemo Crnu Goru 4:0. Protiv vjetra. Protiv kiše. Protiv svih izgleda.












