Šaković: Dugo sam sebe krivio, a mi kao djeca nismo sanjali Real nego – Budućnost

Dragoljub Dragan Šaković bio je sve u Budućnosti. I prošao je sve.

A danas je – u sklopu inicijative da se plavo-bijela porodica ponovo zbliži sa svojim velikanima – posjetio naš Kamp na Starom aerodromu, razgovaravši sa izvršnim direktorom Predragom Kažićem i sportskim direktorom Gavrilom Petrovićem.

„Dolazak na Kamp sam doživio kao izuzetnu čast i poštovanje koje mi je ukazala Budućnost, a poziv sam prihvatio sa velikim zadovoljstvom. Razgovor sa direktorima bio je izuzetno prijatan i obećava napredak Budućnosti, što naš klub zaslužuje“, govori Dragoljub Šaković, koga Titograd i Podgorica više znaju kao Dragan Šaković.

„Budućnost je uvijek bila veliki klub – takav treba da ostane, a raduju me planovi. Volio bih da doživim iskorak Budućnosti u Evropi, jer svi mi to zaslužujemo.“

Kao dječak je zakoračio među plavo-bijele, dok je kao čovjek bio njihov stub. Vratili smo se na sezonu 1961/62, kada se Budućnost vratila u Prvu ligu velike Jugoslavije, ali je sezonu kasnije odmah ispala…

„Moja karijera je krenula uzlaznom putanjom, kao mlad sam debitovao, igrao Prvu ligu velike Jugoslavije koja je tada bila na nivou velikih evropskih takmičenja. Prvi put smo savladali Hajduk iz Splita, kada su za Hajduk igrale velike zvijezde evropskog i jugoslovenskog fudbala. Međutim, ta euforija elite trajala je samo sezonu. Ni danas ne znam kako smo ispali, jer smo imali kvalitet. Kao da se tadašnja uprava nije snašla ili su se dešavale neke stvari. Stvarno smo imali kvalitet, čak se i mislilo da ćemo se odmah vratiti, ali je za san i povratak u elitu morala da dođe neka nova generacija“, vraća film Šaković.

Umjesto ekspresnog povratka – godine baraža. Sreće, pa tuge. I 1972. godine Dragoljub Šaković napušta klub: promašen penal u baražu protiv Spartaka, u penal-seriji za povratak u elitu, bio je preveliki teret…

„Baraži su moja velika žalost. Nismo uspjeli dok sam bio u Budućnosti, a uvijek smo bili nadomak. Sve je to bio splet nesrećnih okolnosti, jer smo više od svih zasluživali da se vratimo u Prvu ligu. Te 1972. sam promašio penal, Spartak je prošao dalje, a ja nisam mogao da prihvatim da sam promašio i da dalje nosim dres Budućnosti. Sebe sam optužio da sam jedini krivac.“

Fudbalski put ga je odveo u Bor, gdje je igrao maestralno – čak se smatralo da zaslužuje i poziv za A reprezentaciju… Ali tokom boravka na Kampu, gdje su se probudile emocije koje se teško riječima opisuju, glavna tema je bila Budućnost.

A i tokom tih romantičnih trenutaka drugoligaškog takmičenja bilo je bljeskova. Jedan od najvećih u istoriji kluba je finale Kupa Maršala Tita 1965. godine. Budućnost je kao drugoligaš izgubila od Dinama sa 2:1.

„Za Dinamo su igrale same vedete. Možda ću biti malo neskroman, ali se ne stidim da to kažem: mislim da smo tada pokradeni na toj utakmici. Kovačevića je zamijenio Miki Ivanović, a ja sam kasnije povrijedio zglob i, pošto smo imali pravo samo na tu jednu izmjenu, čitavo drugo poluvrijeme smo igrali sa 10 igrača. I imali smo klasičan penal koji sudija nije sudio pri rezultatu 2:1. To su činjenice, zato smo se poslije utakmice osjećali kao moralni pobjednici.“

Kasnije je, nekako prirodno, nastavio da živi u klubu. Nakon završene škole za trenere radio je sa pionirima, koji su 1979. osvojili šampionat Jugoslavije, a onda je stigao poziv Dragutina Spasojevića da mu bude pomoćnik u prvom timu.

„Rana oko promašenog penala bila je još duboka. Mislio sam da se nikada neću vratiti u Budućnost, čak ni kao trener. Međutim, sjedio sam sa društvom u prostorijama kluba, pozvali su me i predložili za trenera Lovćena, ali za Lovćen sam još bio mlad. Tada su rekli da preuzmem pionire čim diplomiram“, govori Šaković, koji je nakon uspjeha sa pionirima sarađivao sa prvotimcima dvije sezone: 1979/80 i 1980/81 – posebno je važna ova druga, kada je osvojeno veliko šesto mjesto…

„Spaske je bio moj trener u Boru, znao me i cijenio i uzeo me za pomoćnika. Bile su to sjajne godine, a kada je Spaske otišao – želio sam da nastavim sam. Za Budućnost objektivno nisam imao iskustva i znanja, jer je Budućnost tada bila velika ekipa. Opredijelio sam se za OFK Titograd, gdje mi je bilo sjajno.“

Šaković je svakom rečenicom tokom sastanka i razgovora podsjećao da se ljubav prema Budućnosti ne gasi, da je plavo-bijeli klub takav da ga čovjek jednom primi k srcu – i nosi ga zauvijek. Sigurno je ranije zasluživao šansu, ali da kompletira svoju priču u plavom Dragoljub Dragan Šaković je uspio 1994. godine: postao je trener prvog tima, a već na proljeće 1995. se prošetao Prvom B ligom i stigao je čuveni meč sa Leverkuzenom…

„Pun želje i znanja sam preuzeo tim, jer sam se upravo te 1994. vratio iz Amsterdama, gdje sam pratio Ajaks koji je bio u najvećem mogućem usponu. Otišao sam da gledam i učim od ljudi koji su fudbal doveli do savršenstva. Usavršio sam se, koristio literaturu – za koju i danas tvrdim da je najbolja i najveća u Crnoj Gori, nudio je mladim trenerima, ali se ne javljaju – i napravili smo sjajan tim. Kostić, Popović, Beširović, Peković… Sa tom ekipom smo se nosili sa svima. Tokom proljeća u B ligi bili smo prvi, imali smo talenta da zaprijetimo svima u A ligi, ali je onda uprava rasprodala sve igrače toga ljeta“, prisjeća se Šaković, koji zna da bi protiv Leverkuzena rezultat bio drugačiji (3:0) da je imao sve igrače…

„Ekipa se rasturila, tako da smo sa novom ekipom igrali protiv Leverkuzena, a iskreno – ja sam slabo poznavao igrače koje sam imao na klupi, jer je dosta njih stavljeno samo da bismo popunili klupu. Plan je bio da zadržimo ekipu od prošle sezone. Leverkuzena je bila nevjerovatno jak, sve su to bili reprezentativci, ali da sam imao moju ekipu na okupu – ubijeđen sam da bi rezultat bio drugačiji. Nisam siguran da bi lako izašli na kraj sa nama.“

Sa čika Draganom smo se pozdravili i zakazali novo druženje, jer je evociranje uspomena nešto što Budućnost čini posebnom. Budućnost je mjesto gdje se poštuje tradicija i gdje se cijeni rad ljudi poput Šakovića. Jer Budućnost je više od rezultata i plasmana – to je klub koji živi kroz ljude…

Za kraj smo ostavili simbolične poklone. U znak zahvalnosti za godine rada, odricanja i emocija koje je ugradio u klub, Dragoljub Dragan Šaković dobio je kristalni globus i monografiju „Ponosna prošlost, jedna je Budućnost“, posvećenu stogodišnjici kluba, koja će se uskoro promovisati i biti dostupna.

A u njegovim očima mogla se vidjeti tiha, duboka radost. Radost čovjeka koji je ostavio trag gdje je najviše volio.

„Mi smo Budućnost nenormalno voljeli. Nismo razmišljali o Partizanu, Zvijezdi, Dinamu, čak ni o Realu. I danas je volimo. I danas živimo za veliki rezultat Budućnosti“, zaključio je Dragoljub Dragan Šaković.

IZVOR: FK BUDUCNOST