Tog hladnog drugog decembarskog dana u Dablinu, legendarni Irac Robi Kin iz činije je izvukao ceduljicu sa natpisom Kosovo i smjestio ovu selekciju u grupu A kvalifikacija za Evropsko prvenstvo sa Engleskom, Češkom, Bugarskom i što je za nas bilo najbitnije Crnom Gorom.
Dobili smo najnezgodnijeg rivala iz najlošijeg šešira, selekciju u usponu, ali i utakmice izuzetno problematične na planu organizacije. Htjeli to da priznamo ili ne, tek znalo se da će mečevi sa Kosovom sa sobom zbog političke situacije u regionu donijeti tenziju. I ogroman pritisak. Mislilo se da će na neki način dosta toga “splasnuti jer se igra pred praznim tribinama, ali prevarili smo se. Politika je opet odradila svoje, teren je opet postao mjesto obračuna političkih struktura na kojem je sport ko zna koji put patosiran.
E pa od tog početka decembra pa do sedmog dana juna dakle pola godine (i kusur dana) reprezentativci Mirko Ivanić i Filip Stojković imali su vremena da razmisle da li žele da budu dio tih, delikatnih mečeva. I dio crnogorskog projekta na putu ka EURU. Da su tada rekli “Ne želimo da igramo protiv Kosova, zbog toga što osjećamo da je to dio Srbije”, vjerovatno je mali broj onih koji bi im zamjerili. Za tandem iz Bačkog Jarka i Ćuprije možda je tako i prirodno. Na kraju krajeva FSCG bi imao vremena da na adekvatan način reaguje.
Odlučili su međutim da ćute, odigraju još koji minut za reprezentaciju, podignu sebi rejting i na dan meča odbiju da nose dres sa nacionalnim grbom. Neozbiiljno, neljudski, kukavički, kao i Drinčić nekada bez obzira na sve ucjene, prijetnje, pritiske i sve čemu su bili izloženi (a bilo je svega, čak su im kako saznajemo i životi bili ugroženi) i oni i njihove porodice prethodnih dana. Moralo je drugačije zbog ostatka ekipe sa kojom su dijelili dobro i zlo prethodnih godina, zbog činjenice da im je Crna Gora dala mnogo više nego oni njoj, zbog navijača, naroda…
Možda samo da bace pogled ka Fatosu Bećiraju, kojem je vjerovatno mnogo teže bilo sinoć da igra protiv “svojih”. A biće mu još teže u Prištini. Ili ka “svojima” Marušiću, Savićeviću ili Simiću.
Morao je međutim i FSCG na vrijeme reagovati i spriječiti ovu blamažu. Predsjednik FSCG Dejan Savićević je vjerovatno iz najbolje namjere potencirao dolazak igrača sa strane, jasno je međutim da smo sa njima (izuzev pojedinaca) vrlo malo dobili.
Mnogo više nam je oduzeto, pokazao je to i ovaj slučaj.
Ovako desio se najveći udarac za crnogorski fudbal u istoriiji, šamar nakon kojeg ostaje nada da ćemo se brzo oporavi. Reprezentacija se trenutno raspada, a mislili smo da imamo kult, da je reprezentacija svetinja. Nekima svakako da, ali nekima daleko od toga. Nekima je zabava, šansa da podignu sebi cijenu, obezbijede transfere… Nikada očigledno nije ni bila njihova. Kada takve stvari nismo spriječili na vrijeme, desilo nam se ovo.
“Put pod noge” što bi rekli stari… I ne okrećite se. I ko god razmišlja na sličan način poruka je identična. Ko ne osjeća taj grb na grudima, taj nema šta da traži ovdje.
A mi pamet u glavu. Da naučimo nešto za neke naredne bitke. Da pokušamo da krenemo naprijed, a ne konstantno nazad kao kompletan, ukleti region. Vječito bure baruta u okovima politike.
Jer, bolje je da budemo kao neki ponosni San Marino ili Gibraltar, koji kada postignu gol slave danima, organizuju veselja. Čistije je, ljepše, a i dolazi iz srca. Nego da jurimo neke nerealne stvari, sa polovnjacima iz Srbije, koji su Crnu Goru izabrali ne iz pretjerane ljubavi, već iz prostog razloga što reprezentaciji Srbije nisu mogli da privire.
Miloš ANTIĆ (Dnevne Novine)
