Jugoslovenski fudbalski kup osnovan je 1947.
Odluka o osnivanju Jugoslovenskog nogometnog kupa donesena je na III konferenciji Jugoslovenskog sportskog saveza (FISAJ). Inicijator ideje Kupa nije poznat, jer o tome ne postoje pisani dokumenti, ali sigurno je da je odluku donio Fudbalski odbor FISAJ sastavljen od arh. Kosta Popović, Vladimir Dedijer, Aleksandar Tirnanić, Dragoš Stevanović, inž. Milorad Arsenijević, prof. Mihailo Andrejević, Rato Dugonjić i drugi.
Ideja o Kupu Jugoslavije u nogometu nastala je krajem 1945. godine, ali konačna odluka odgođena je za 4. jul 1947, a tek u novembru 1947. objavljeno je da maršal Jugoslavije Josip Broz Tito dodjeljuje veliki srebrni pehar pobjedniku Kupa. Zbog toga se zvao i Kup Maršala Tita. Upravo ova povezanost maršala sa ovim takmičenjem učinila je da Kup Jugoslavije postane prava manifestacija bratstva I jedinstva.
Finala su se većinom, premda ne po pravilu, igrala na Stadionu JNA u Beogradu, koji je, prema zamislima NSJ, trebao postati “Jugoslovenski Wembley”. Do 1969. godine pravila su predviđala jednu finalnu utakmicu u Beogradu. Izuzetak su bile 1950. i 1951. godina, kada su igrane dvije utakmice, te 1967. godina, kada je finale odigrano u Splitu. Od 1969. do 1988. godine igrale su se dvije finalne utakmice u slučaju da je jedan od finalista bio iz Beograda, a uzvrat se igrao u Beogradu, da bi se pravilo jedne finalne utakmice ponovo primjenjivalo od 1988. godine.
Na kraju finalne utakmice, na svečanoj ceremoniji, pehar je kapitenu pobjedničke ekipe uručivao specijalni izaslanik Josipa Broza Tita, po nepisanom pravilu to je bio neko iz vrha vojske. Taj pehar je bio napravljen od čistog srebra visine 47 cm i težine 16,8 kg, a izradio ga je akademski slikar Branko Šotra.
Iznenađenja I uzbuđenja su od samog starta bila vjerni pratilac ovog takmičenja, a takav nokaut-sistem pojačavao je požrtvovanost ekipa na terenu, jer nije bilo prostora za ispravljanje greški.. Samo jedno pravilo vrijedi kada su u pitanju utakmice Kupa: nema favorita, gubi se prednost domaćeg terena, “mali” ne respektuju “velike”. Bolji je onaj koji tog dana više želi pobjedi, igra bolje i efikasnije, kome je više stalo da ide dalje.
Nakon raspada Jugoslavije igra se Kup Savezne Republike Jugoslavije za FSJ Kup (Fudbalski savez Jugoslavije) od 1993., Kup Srbije i Crne Gore od 2003, a Kup Srbije od 2006.
Kao član Druge lige – ’Istok’, „Budućnost je u sezoni 1964/65. došla do istorijskog uspjeha. Naš klub, naime, prvi je put nastupio u finalu Kupa Jugoslavije, što je bila jedna od najvećih senzacija tog razdoblja u domaćem fudbalu. Budućnost će nastupiti u finalu ovog Kupa još jednom u sezoni 1977/78. čime će to biti jedina dva nastupa u finalu Kupa Maršala Tita nekog crnogorskog kluba.
Sjajan nastup Titograđana, koje je sa klupe predvodio Božidar Dedović, počeo je u šesnaestini finala, 28. oktobra 1964. godine. U duelu republičkih rivala, „Budućnost“ u Nikšiću iznenadila prvoligaški sastav „Sutjeske“, trijumfujući rezultatom 3:2. U osmini finala, pod Goricom je poražen „Radnički“ iz Beograda (1:0). Četvrtfinale je bilo na programu 28. aprila, a „Budućnost“ je pred svojim navijačima eliminisala još jedan prvoligaški tim – OFK „Beograd“ (3:2). U polufnalu, koje je bilo na programu 12. maja, „Budućnost“ je gostovala „Vardaru“, koji je uoči duela važio za uvjerljivog favorita. No, još jedan prvoligaš poražen je u sjajnoj seriji igrača iz Titograda – ’plavi’ su u Skoplju slavili rezultatom 2:0 i time izborili nastup u velikom finalu.
O izuzetnom rezultatu „Budućnosti“, u izdanju od 16. maja 1965. godine, na sportskim stranicama lista „Pobjeda“, između ostalog, pisalo je i sljedeće:
„Neočekivano ali potpuno zasluženo „Budućnost“ se 26. maja na Stadionu JNA, prvi put od kako postoji, bori za pehar Predsjednika Republike. To je uspjeh koji je svojom veličinom i značajem pomračio sve dosadašnje rezultate koje je postigao ovaj klub.“
U finalu ih je čekala ekipa Dinama, koja je prethodne godine poražena u finalu Kupa rezultatom 3:0 od Crvene Zvezde i te godine je sa velikom željom došla da vrati pehar u svoje vitrine ( Dinamo je osvojio Kup u sezoni 1962/63.). Tim iz Zagreba do finala je predvodio trener Vlatko Konjevod, koji je afirmisao mlade igrače među kojima je i Mladen Ramljak. Mladu ekipu vodi kapetan Rudolf Belin majstorstvom dalekometnih projektila, a u napadu uigrani tandem: Jerković – Zambata. Loše predstave u prvenstvu Konjevod je nadoknadio u kupu (Dinamo je u prvenstvu završio na 8. mjestu).
Dinamo su do trofeja Kupa te 1965. godine vodili Zlatko Škorić, Mladen Ramljak, Zlatko Mesić, Miljenho Puljčan, Adem Kasumović, Rudolf Belin, Denijel Pirić, Stjepan Lamza, Željko Matuš, Dražan Jerković i Slaven Zambata.
Budućnost je tog dana u finalu Kupa nastupila u sljedećem sastavu: Jovan Hajduković, kapiten Mišo Folić, Vojo Gardašević, Spasoje Pavlović, Cvetko Savković, Slobodan Kovačević, Dragan Šaković, Desimir Todorović, Ištvan Šorban, Gano Ćerić, Vlatko Franović, a kasnije je priliku dobio i Miki Ivanović.
“Modri” su poveli preko Slavena Zambate u 19. minutu, da bi isti igrač povisio rezultat desetak minuta kasnije. Budućnost je golom Vlatka Franovića (popularnog Frana) u 35. Minutu vratila da nadu da je preokret moguć. Ipak, za totalni preokret kapiten Mišo Folić i drugovi nisu imali ni snage, ali ni sreće.
Ne tražeći opravdanje za poraz “plavih” u finalnom meču, valja napomenuti da je Budućnost tada snagom moćnika u FSJ i djelimično neodlučnošću svog klupskog rukovodstva morala odigrati tri prvenstvena meča ,a između njih i duel finala Kupa sa Dinamom, u razdoblju od sedam dana.
Žal za neosvojenim peharom tinjala je našim gradom do dolaska nove generacije koja će desetak godina kasnije pokušati da ispuni zadatak svojih prethodnika.
