O karijeri Predraga Mijatovića zna se sve. Da ga je Partizan kao supertalenta Budućnosti ,,ukrao“ splitskom Hajduku, da je na debiju za ,,crno-bijele“ bio strijelac protiv bivšeg kluba, te da je poslije tri i po godine potpisao za Valensiju.
Još je poznatije da ga je 1996. kupio Real Madrid, kojem je 1998. donio titulu prvaka Evrope čekanu 32 godine, i da je 1997. bio drugi u izboru za ,,Zlatnu loptu“ – iza Ronalda, a ispred Zinedina Zidana.
Svi iz nekadašnje SR Jugoslavije nerado se sjećaju kobne prečke iz penala protiv Holandije na Mundijalu u Francuskoj 1998, a cijeli svijet zna da je bio sportski direktor ,,kraljevskog kluba“ i izdejstvovao nekoliko zvučnih transfera.
Ipak, malo se zna ili je zaboravljeno kakvi su bili Peđini počeci i djetinjstvo, ko je imao ,,viziju“ da će postati fudbaler i koje su mu titogradske ,,fore“ pomogle da postane svjetska legenda.
U intervjuu za Antenu M, 52-godišnji Podgoričanin ,,skida prašinu“ s tog albuma sjećanja.
“Kad sam potpisao profesionalni ugovor sa Budućnošću, znao sam da će od tog trenutka to biti moja profesija i obaveza da se razvijam kao igrač i kao osoba. To je bilo najbitnije za svakog klinca koji počne da igra fudbal, prvo sa drugovima u ulici, pa kasnije kad počne da trenira – u mom slučaju prvo u Komu, potom u Titogradu. Sve zavisi najprije od toga koliko ste talentovani, potom i koliko ste ambiciozni da u tom poslu napravite nešto čime bi se jednog dana ponosili, ne samo vi, već i svi ljudi koji vas vole i koje volite. Tako da je osjećaj kad sam potpisao prvi profesionalni ugovor bio fenomenalan i sjećam se da sam roditeljima rekao da ću – dok to bude moja profesija – uraditi sve da budu ponosni na mene i da ostavim trag u fudbalskom svijetu”, priča Mijatović.
Zdravo druženje u Maslinama
Fudbal je bio jedini sport u kojem je Peđa kao ,,mali“ vidio sebe u budućnosti.
“Definitivno, i prije nego sam počeo da treniram u Komu. Postoji anegdota, kad je moja najstarija sestra rekla roditeljima: ,,Ovaj mali će biti fudbaler ili od njega neće biti ništa“. Jer jedina igračka kojom sam se igrao kad sam prohodao bila je lopta. Različitih veličina i od različitog materijala, ali samo je bilo bitno da je lopta. Apsolutno me nijesu zanimale nikakve druge igračke. Onda je ona to rekla jer sam bio dosta naporan, non-stop s loptom, što u kući, što na ulici, gdje god da se nađem. Na sreću sam postao fudbaler i ispalo je dobro”, konstatuje Peđa.
Odrastanje u tadašnjem Titogradu opisuje kao bezbrižno i lijepo.
“Bilo je fenomenalno. Rado se sjećam školskih dana, školskih turnira, fudbal je uz školu bilo jedino što me zanimalo. Zanimali su me i drugi sportovi vezani za loptu – basket i stoni tenis, sve što smo mogli da praktikujemo jer tada, za razliku od danas, nije bio veliki repertoar mogućnosti da se bavite nekim sportom. Obično su to bili fudbal, košarka, stoni tenis. Kad je bilo lijepo vrijeme igrao se fudbal, u hladnijem periodu tražili smo salu za basket, i to je bilo naše druženje – predivno, bez opterećenja, bili smo fino društvo u Maslinama. Kad se sjetim tih dana, zaigra mi srce. Zdravo druženje, bez gluposti i opasnosti koje danas postoje za mlade ljude”, navodi Mijatović.
Nijesmo bili razmaženi
Turniri na titogradskim poligonima i livadama bili su najbolja zabava, ali i pravi filter – tamo se ,,bacalo oko“ na buduće zvijezde.
“U periodu od desete, kad sam počeo da treniram fudbal, pa sve do 16-17. godine nijesam razmišljao da fudbal može da mi bude profesija. Trenirao sam iz velike ljubavi, igrao sa drugovima na treninzima, na turnirima, na ulici. Lopta je nekad mogla da bude dobra, nekad krpenjača, golovi su nekad bili dva kamena… Družilo se na zdraviji način, nijesmo bili mnogo razmaženi, nijesmo ni imali uslove da bismo bili razmaženi, i tražili smo svaki momenat da se fino zabavimo, odnosno da igramo lopte od jutra do mraka. Nije bilo uslova za nešto bolje, ali tu se naučilo puno stvari koje su kasnije, kad sazrete i krenete u fudbalske vode, pomogle da se što prije adaptirate na sve moguće elemente i na novu sredinu”, prisjeća se Mijatović.
Kad nema sudije da ti svira faul…
Tako je i Peđa Mijatović, dok je u dresu Valensije postajao fudbaler godine u Španiji ili dok je s Davorom Šukerom činio Realov napadački tandem, pa srušio Juventus u finalu Lige šampiona, u svakoj od tih epizoda koristio neki od alata iz titogradske ,,radionice“.
“Nije bilo uslova, ,,ovakvih i onakvih“ kopački, bila su drugačija vremena, igralo se ponekad i bos. Tereni su bili džombasti, nijesi znao gdje će lopta da odskoči i u tim trenucima stekneš osjećaj da lopta koja ide prema tebi može u svakom trenutku da promijeni pravac. To su stvari na koje se čovjek navikne, pa mu kasnije kad dođe na bolje terene sve izgleda lakše”, objašnjava legendarni Mijat.
“To su stvari koje su stvarno pomogle meni i mnogim igračima s našeg podneblja da naprave sjajne karijere. I oni faulovi i guranje na turnirima i na ulici, gdje nema sudije da svira faul… Faul je bio kad te neko baš dobro udari, da ne kažem prebije. Kasnije, što stičeš više iskustva i napreduješ u fudbalu, sve ti je nekako lakše. Velike su obaveze, to je tačno, ali što se tiče samog terena – bude lakše. Jer, ponavljam, nijesmo bili razmaženi”, dodao je on.
Generacija za sva vremena
Mijatović je za Budućnost debitovao kao osamnaestogodišnjak, 9. avgusta 1987. u pobjedi nad Slobodom iz Tuzle (3:0), kada je postigao i prvi pogodak.
U sezoni 1987/88. Budućnost je imala tim velikih imena, možda najjači u istoriji. Vrijeme je to dokazalo.
Plavo-bijeli dres u to vrijeme nosili su i Dejan Savićević, Dragoljub i Branko Brnović, Dragoje Leković, Željko Petrović, Anto Drobnjak…
“Fenomenalna generacija. Kad sam došao iz Titograda, oni su bili iskusni i pravi igrači, a ja klinac koji je trebalo da se dokazuje. Sama činjenica da treniraš i igraš utakmice sa njima bila je velika satisfakcija i motivacija da budeš na njihovom nivou. Od njih se moglo mnogo naučiti”, govori Mijatović.
“Mene su zbog talenta i pozicije na kojoj sam igrao, navijači, kasnije i novinari, smatrali za nasljednika Dejana Savićevića, što je s jedne strane bilo mnogo lijepo, a s druge velika obaveza. Što ako ne ispunim očekivanja? Dejan je potom otišao u Zvezdu, ja ostao u Budućnosti pa potpisao za Partizan, i tako kreće njegov i moj put. Bilo je predivno. To su godine kojih se rado sjećam”, rekao je on.
Takva Budućnost bila je tvrd orah za sve.
“Budućnost je bila solidan prvoligaš u staroj Jugoslaviji, utakmice pod Goricom nijesu bile lagane ni za jednog protivnika, uključujući ,,veliku četvorku“. Utakmice van Podgorice su nam predstavljale malo veći problem. Bilo je nezgodno gostovati pod Goricom jer svaki tim koji je dolazio prvo je shvatao da za rivala ima tim sastavljen od talentovanih igrača, koji hoće da se dokažu i pokažu pred svojom publikom. Bilo je dobrog fudbala, i grubljih startova, svega onoga što fudbal nosi u sebi”, kazao je Mijatović.
Uspjeh u Čileu bio lansirna rampa
Mijatović, Leković i Branko Brnović su u oktobru 1987, kao prvotimci titogradskog prvoligaša, sa Jugoslavijom osvojili Svjetsko prvenstvo za mlade igrače u Čileu.
“Uspjeh u Čileu bio je prava lansirna rampa za sve nas. Bilo nas je iz svih republika i to je najveći uspjeh jugoslovenskog fudbala u istoriji, iako se radilo o prvenstvu za igrače do 20 godina. Poslije toga su se svima nama otvorila vrata ka velikoj karijeri. Neki su prošli, neki nažalost nijesu, ali svako od nas dobio je pravu priliku. Od tog momenta jugoslovenska javnost je ozbiljno obratila pažnju na nas. Počelo je da se priča o nama, da smo talenti, i mnogi su od nas to iskoristili. Bila je to fenomenalna uvertira za sve što je došlo kasnije”, ističe Mijatović.
Hvala Branu, Draganu, Špacu, Mojašu…
Po lijepom pamti sve trenere koji su doprinijeli da od talenta postane vrhunski igrač.
“Svi su ostavili dobar utisak na mene i pomogli mi da karijera ide tokom koji je išla. Ne mogu da zaboravim Brana Milačića kod kojeg sam počeo da treniram, u Titogradu mi je Dragan Šaković dao šansu u prvom timu, pamtim i prvi susret sa Stankom Špacom Poklepovićem kad sam potpisao ugovor sa Budućnošću, sa Mojašem Radonjićem sam takođe fino sarađivao. Izvinjavam se ako sam nekoga zaboravio, svi treneri u tom periodu imali su veliki udio u svemu onome što je kasnije došlo. To su godine kad si mlad i treba da naučiš puno toga, i svaki savjet nekog ko je prošao mnogo je svakako dobrodošao. Svi su imali uticaj na moj fudbalski razvoj”, naglašava Mijatović.
Crnogorski fudbal ide finim tokom
Mijatović kaže da prati crnogorsku ligu i mečeve reprezentacije. Utisak je povoljan.
“Nijesam bio često u prilici da pogledam uživo, ali kad god mogu ispratim, imam informacije. Što se tiče ligaškog fudbala, napreduje se, ali nije lako u maloj zemlji, koja neosporno ima talenata, napraviti sve da jednog dana liga bude jaka. Ali korak po korak. Mislim da se svake godine sve više napreduje, kako liga, tako i reprezentacija. Međutim, moramo shvatiti da je fudbal sada jako ujednačen i vrlo je teško napraviti dobru selekciju koja će vam obezbijediti plasman na veliko takmičenje. Talenat postoji, to vidim i to je dobro, neke će se stvari vjerovatno promijeniti, ali sve to ide finim tokom”, ocijenio je nekadašnji fudbaler Budućnosti, Partizana, Valensije, Real Madrida, Fiorentine i Levantea.
Podgorica je postala prelijep grad
Proslavljeni napadač nedavno je boravio u rodnom gradu, koji danas proslavlja Dan oslobođenja.
“Iz Podgorice sam otišao u decembru 1989, a posljednjih desetak godina to je potpuno drugi grad. Vrlo rado dolazim u Podgoricu i svaki put se iznenadim novim stvarima, što je fenomenalno i za grad i za ljude koji žive u njemu. Podgorica je postala prelijep grad sa mnogo sadržaja i to je ono što građanima vjerovatno prija”, smatra Mijatović.
Real Madrid može da prođe PSŽ
