Dva dana prije 88. rođendana, poslije duge borbe s kancerom, preminuo je Miroslav Ćiro Blažević, neponovljiva ličnost hrvatskog i jugoslovenskog fudbala.
Blažević je rođen 10. februara 1935. u Travniku, gdje je nakon skijaške počeo fudbalsku karijeru.
Igrao je do 31. godine, nastupavši kao desno krilo za zagrebačke klubove Dinamo i Lokomotivu, Sarajevu, Rijeku, te švajcarske Sion i Mutije.
U Švajcarskoj je počeo trenersku karijeru, vodeći Vevej, Sion, reprezentaciju te zemlje, Lozan Sport, da bi se 1979. vratio u SFR Jugoslaviju i preuzeo Rijeku.
Sa timom sa Kantride stigao je do četvrtfinala Kupa pobjednika kupova u kojem su eliminisani od Juventusa.
Bio je to uvod u sjajnu trenersku priču šarmantnog Travničanina, koji je Dinamu 1982. godine donio prvu titulu prvaka SFRJ nakon 24 godine. Briljantno je predvodio tim u kojem su igrali Zlatko Cico Kranjčar, Marko Mlinarić, Velimir Zajec, Stjepan Deverić i mnogi drugi asovi, a članovi ,,zlatne generacije“ bila su i dva Crnogorca – Čedomir Jovićević i Milan Ćalasan.
Crnogorci nadareniji od Hrvata i Srba
Proslavu titule Dinamo je ogranizovao tri kola prije kraja protiv Budućnosti (1:0, strijelac Kranjčar), koja im je u finišu jesenjeg dijela sezone u Titogradu nanijela jedan od rijetkih poraza u pohodu na tron – 14. novembra bilo je 1:0 nakon autogola Bračuna.
Za Budućnost su te jeseni igrali Đukanović, Vlahović, Vorotović, Bakrač, J. Miročević, B. Drobnjak, Ž. Vukčević, Ljumović, Radonjić, Radinović, Vujović, a s klupe je ušao D. Brnović.
Trener je bio Đorđe Gerum, koji je među rezervama imao i Nikitovića, Batrovića, Bićana i Janovića.
– Pa to je bila neosvojiva tvrđava. Morao si biti jako spreman da bi tamo nešto izvukao. Ali to su bila lijepa vremena. Ma koliko god smo mi spremni da se suočimo sa stvarnošću današnjom ne smijemo zanemariti ono što je bilo lijepo kad smo bili mladi. To je naša mladost, ta moja generacija… – govorio je Blažević prije dvije godine za Antenu M o gostovanjima u Crnoj Gori i crnogorskim fudbalerima.
– Imam lijepe uspomene na sve njih, oni su jedni od najvećih igrača svih vremena ovog podneblja – Savićević, Mijatović, Petrović… Sve su to igrači koje se ne smiju zaboraviti. Ovi mladi brzo sve zaborave, dođu drugi, ali je činjenica da Crna Gora može biti ponosna na svoje planetarne asove koji su došli iz tako male zemlje i osvojili fudbalski svijet. Imam mnogo prijatelja u Crnoj Gori, u mladosti sam se družio sa mojim Crnogorcima – pametnim, mudrim, vjernim, pravim drugarima. Crnogorci su, po nekoj tradiciji, čak nadareniji za fudbal i od nas, i od Srba, i ostalih s ovih prostora. Da sam imao priliku da vodim Crnu Goru, sigurno bih se odazvao pozivu – pričao je Ćiro.
Blažević je s Dinamom naredne sezone osvojio Kup, potom otišao u Grashopers, da bi povratak u jugoslovenski fudbal obilježio opstankom s Prištinom u prvoj ligi 1985.
,,Trener svih trenera“, kako je sebe prozvao, bio je toliko obožavan da je – kako su svjedočili hroničari tog vremena – makar pola Prištine nosilo bijeli šal (njegov zaštitni znak) kad je Blažević došao na čelo istoimenog tima, te da su ga navijači nosili od stadiona do hotela jer su pod njegovim vođstvom ostali u tadašnjoj Prvoj ligi Jugoslavije.
Prve zvijezde tog tima bili su naš Zoran Batrović i Fadilj Vokri.
Iste godine vratio se u Dinamo, potom radio u Nantu i PAOK-u, prije novog mandata u Dinamu, odnosno tadašnjoj Kroaciji.
Selektor Hrvatske postao je 1994. i četiri godine kasnije doveo ,,vatrene“ do bronze na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
– Godina 1982. za mene je povijesna, tad sam bio prvak Jugoslavije sa Dinamom. To je moj najveći uspjeh u trenerskoj karijeri, veći i tog trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu – govorio je Ćiro.
Vodio je još Iran, Osijek, Muru, Varteks, splitski Hajduk, Nojšatel, Zagreb, Bosnu i Hercegovinu, Šangaj Šenhuu, selekciju Kine do 23 godine, iranski Mes Kerman, tuzlansku Slobodu, a trenersku karijeru završio je u Zadru 2015. godine.
,,Sine moj, slušaj što ti Ćiro kaže…“
Miroslav Ćiro Blažević oprobao se kao glumac, bio je i kandidat za predsjednika Hrvatske, u Francuskoj je privođen pa uz kauciju pušten nakon tvrdnji da je umiješan u namještanje utakmice, proglašavan je hrvatskim nacionalistom, a svojevremeno su osvanule umrlice s njegovim likom jer je pred izbore dao podršku predstavnicima Srba…
U svim situacijama ponašao se unikatno šarmerski, neponovljivo harizmatično i beskrajno privlačno čak i onima koji su govorili da većinu stvari radi proračunato.
I sve je počinjalo onim: ,,Sine moj, slušaj što ti Ćiro kaže…“.
Imao je što i da kaže. Kao na primjer:
– O ratu 90-ih: ,,Svaki čovjek u sebi nosi kvalitet ili glupost, a onda dođe vrijeme da se i glupi ispolje. I ispolje se na najgori način“.
– O političarima: ,,Vlast je slatka svakoj budali“.
– O nekadašnjem selektoru Crne Gore Cicu Kranjčaru: ,, Imao je šarm, gospoštinu, znao je da se ponaša, a kao fudbaler bio je izuzetno talentovan“.
– O tome da li se čovjek rađa sa šarmom: ,,Sve se u životu može naučiti, samo treba htjenje. Treba znati iskristalisati dobro od zla i slijediti ono dobro. Ne ulaziti ni u šta što bi ti moglo zakomplikovati život. Što ti je Bog dao, to moraš znati iskoristiti. I ako ti nije dao, onda se moraš truditi da dođeš na nivo koji će ti osigurati ono najvažnije – egzistenciju“.
– O tome zašto smatra da je najbolji trener na svijetu: ,,Kažem da sam bolji trener od Kapela, a onda me pitaju: kako to? Pa da su Kapelo ili Murinjo rođeni u Travniku, došli bi do Turbeta (mjesto pored Travnika). Neka oni krenu iz Travnika do samog vrha! Ma daj“.
– O Batistuti pred utakmicu protiv Argentine na SP 1998: ,,Ni Zvone Boban ni ja ne bismo dali Šukera za deset Batistuta. J..o te Batistuta“.
– O najboljem fudbaleru svih vremena s ovih prostora: ,,Safet Sušić“.
– O novinarstvu: ,,Nema ništa bolje od novinarskog posla. Imaš vlast, piješ ljudima krv na slamku i još te plaćaju za to“…
POBJEDA
