Ako odete u Južnu Ameriku da tamo ljude podučavate fudbalu, tamo gdje je svaki dodir sa loptom kao umjetnost, onda je sigurno da vaše poznavanje fudbala nije dobro ili vrlo dobro, već vrhunsko, na najvećem nivou.
Takvo fudbalsko znanje imao je i jedan Crnogorac, Dušan Drašković, izdanak plejade vrhunskih fudbalskih emisara koje je nekadašnja velika Jugoslavija imala.
Drašković je krajem 20. vijeka istinski zavrijedio zvanje fudbalskog učitelja i to ne bilo gdje, već u Južnoj Americi, u dalekom i za nas Balkance, egzotičnom Ekvadoru.
Prva fudbalska lopta zakotrljala se u Ekvadoru još 1899. godine, kada su se iz Engleske vratili studenti Huan Alfredo i Roberto Rajt, momci koji su se na Ostrvu “zarazili” fudbalom i prenijeli ga u svoju zemlju, pa taj pelcer uspješno zasadili i napravili veliki buket koji i danas cvjeta.
Ipak, u ekvadorskom fudbalu nije sve teklo kako treba, zemlje u okruženju su bile mnogo jače, a reprezentacija te zemlje prvu pobjedu ostvarila je tek u 34. meču.
Prvi profesionalni klubovi u Ekvadoru pojavili su se 1950. godine, a od 1960. prvenstva u toj zemlji se igraju redovno. Najveći igrač u istoriji ekvadorskog fudbala je Alberto Spenser (1937-2006), koji je počeo karijeru u Everestu, ali je uglavnom igrao za Penjarol iz Montevidea, a na kraju je čak uzeo i državljanstvo Urugvaja. On je najbolji strijelac u istoriji Kopa Libertadores sa 54 gola (1960-72), a sa Penjarolom bio je tri puta prvak Južne Amerike i dva puta šampion svijeta.
I, onda, krajem 80-ih, tačnije 1988. godine, Dušan Drašković se pojavio u Ekvadoru u pokušaju da preokrene nešto u reprezentaciji te zemlje. Drašković, koji je bio član zlatne mediteranske reprezentacije SFRJ sa Igara u Izmiru 1973, došao je sa reputacijom trenera iz zemlje koja je dala veliki broj vrhunskih fudbalera i stručnjaka, a on je u potpunosti opravdao očekivanja Ekvadoraca.
Reprezentacija te zemlje iza sebe je imala 12 odsto osvojenih bodova u zvaničnim mečevima tokom istorije (4-14-57, gol-razlika 72:251), u pet godina sa njim na klupi čak 52 posto. Već 1989, Ekvadorci su na Kopa Americi uspjeli da savladaju veliki Urugvaj, a zatim i da “otkinu” bod Argentini koju je predvodio legendarni Dijego Armando Maradona.
– On je potpuno promijenio način na koji smo sastavljali timove i reprezentaciju. Dok se on nije pojavio većina naših igrača dolazila je iz Kita i Gvajakila. Onda je on preuzeo kontrolu nad timom i počeo da obilazi cijelu zemlju u malom plavom Fiat Unu, ne zaobilazeći ni sela u pustinji. Kada bi objavio spisak reprezentativaca, zaključili bismo da za neke od njih nijesmo ni čuli. A upravo ti momci vremenom su postali heroji ekvadorskog fudbala – kazao je jednom prilikom Patrisio Tores, nekadašnji potpredsjednik FS Ekvadora.Karijeru započeo u “Njegošu” iz Lovćenca
Inače, Drašković je rođen 1939. u Banjaluci. Tokom Drugog svjetskog rata njegova porodica je prebjegla u Crnu Goru, a nakon rata stigla u vojvođansko mjesto Lovćenac.
Igračku karijeru počeo je u Njegošu iz Lovćenca, posle čega je nastupao za Spartak, Vojvodinu, Radnicki Niš i OFK Suboticu. Kao trener počeo je u negotinskom Hajduk Veljku, zatim je vodio Spartak, banjalučki Borac, pa proveo tri godine u Vojvodini. Posle kratke epizode u Emiratima otišao je u Južnu Ameriku i tamo u Ekvadoru ispisao istoriju fudbala te zemlje.
Zbog toga su Draškovića Ekvadorci i te kako zavoljeli, a u istoriji te zemlje on se smatra tvorcem fudbalske revolucije. Najpoznatiji igrači koje je crnogorski stručnjak stvorio su Ivan Urtado, Ulises de la Krus, Agustin Delgado, Edison Mendes i Karlos Tenorio, fudbaleri koji su postali legende nacionalnog tima.
– Pronašao sam ukupno oko 25 igrača koji su postali profesionalci. To su dječaci koji su imali talenta, ali nikad ranije nijesu igrali na pravim terenima, sa pravim golovima i sudijama. Njihov potencijal bio je očigledan, bili su to vrijedni i poslušni momci, kojima je fudbal bio način da pobjegnu od siromaštva – rekao je Drašković u jednom intervjuu.
Drašković je bio selektor Ekvadora od 1988. do 1993, uključujući i tri Kopa Amerike. Posle toga trenirao je tri velika kluba – Barselonu, Emelek i Deportivo Kito. Osim njih vodio je brazilski Bragantino, Komunikasiones iz Gvatemale, godinu dana proveo na klupi selekcije Bolivije, a dva mjeseca je trenirao nacionalni tim Sijera Leonea.
