Podgorica je ostala bez još jednog legendarnog čovjeka, koji je praktično cijeli svoj trenerski vijek posvetio titogradskom/podgoričkom fudbalu i našem gradu – Petar Šanjo Ljumović je, prije dva dana, preminuo u 83. godini.
Kao fudbaler je igrao za OFK Titograd, gdje je i počeo svoju trenersku karijeru, a u Budućnost dolazi 1984. godine – i narednih 19 godina je radio kao koordinator mlađih selekcija, trener prvog tima i trener u omladinskoj školi…
„Šanjo je prije svega bio iz fudbalske porodice, jer su njegova braća Cvetko i Vlatko bili odlični fudbaleri. Po završetku karijere je počeo u omladincima OFK Titograda, da bi prvi trener postao 1971. taman kada sam se ja priključio tome timu vrativši se iz vojske“, govori legenda Budućnosti Janko Miročević, kome sjećanja samo naviru.
„Bio je nevjerovatno talentovan trener, predviđana mu je blistava karijera, a koliko je bio posvećen, koliko je znao o fudbalu na raznim seminarima u Jugoslaviji su ga nazivali ‘mali Miljan’. Sa Titogradom je imao rezultate i bio je uspješan trener. Radio je petnaestak godina u kontinuitetu kao prvi trener OFK Titograd“.
Nakon što je Milutin Mišo Folić 1984. godine smijenjen, Šanjo Ljumović preuzima kormilo prvog tima Budućnosti.
„Osjetio je to, kratko se zadržao, ali nakon toga postaje tehničko lice u klubu kome je dao mnogo. Bio je koordinator omladinske škole i trener, a vjerujte mi da je radio nevjerovatno dobro svoj posao. Vodio je brigu o svemu, davao se maksimalno, bio posvećen toj djeci. Nevjerovatan čovjek sa nevjerovatnom energijom za fudbal“, rekao je Miročević, koji najbolje zna kako je raditi sa djecom.
Budućnost tih godina nije imala današnje uslove, pa je čika Šanjo pored trenerskog obavljao i posao – skauta. Da nije bilo Petra Ljumovića, pitanje je da li bi bilo Aleksandra Nedovića, Ardijana Đokaja, Gorana Perišića…
„To je čovjek koji me je pronašao i koji mi je bio prvi trener“, drhtavim glasom govori naš šef stručnog štaba o svom prvom strategu, koga je trenirao u pjetlićima 1990. godine.
„Naravno da me najljepša sjećanja vežu za njega, bukvalno me je pronašao na poligonu Sportskog centra Morača i odveo me na prvi trening Budućnosti. Bio je stari stadion, stare tribine i to je za mene bilo sve. Kao da sam osvojio svijet“, jasan je Aleksandar Nedović.
I nekadašnja „desetka“ plavih, baš kao i čika Janko svjedoči o – posvećenosti.
„Širio je toplinu svuda oko sebe, znao je svima da nam priđe, usadio nam je ljubav prema fudbalu i Budućnosti. Bio je blage naravi i nikada nije dozvolio da nam propadne trening. Pošto smo tada svi trenirali na glavnom stadionu i kako je prvi tim imao prednost, ukoliko bi nam se termini preklapali, znao je da nas animira na pravi način. Uradio je velike stvari za nas igrače, ali i za Budućnost“, poručio je Nedović.
Ljumović nikada više nije želio da trenira prvi tim, maksimalno je bio fokusiran na mlađe kategorije, a kroz njegove ruke su prošli razne generacije – između ostalih Mirko Ćiro Raičević, Rade Petrović, Nikola Vukčević, Goran Burzanović, Marko Mugoša, Balša Božović, Ivan Vuković…
„Čika Šanjo je za sve nas bio bukvalno drugi otac. Uveo nas je u Budućnost, bio nam prvi trener uz Janka i Tonka Miročevića čiju smo školu fudbala pohađali. Uvijek je bio za sve klince tu, ponašao se kao drug prema nama, bio vrhunski pedagog“, govori Balša Božović, čija je generacija pjetlića sa Šanjom Ljumovićem 1997. godine osvojila prvenstvo Jugoslavije u Kladovu.
Ljumović je 2003. godine doživio moždani udar, koji ga je onemogućio da dalje stvara…
„I kada se desilo to što se desilo, bio je uz nas. Naravno, nije mogao da nas trenira, ali je bio sa strane, gledao nas i pratio stalno sa tribina. Stvarno smo mu svi zahvalni na svemu što je učinio za nas – većina igrača je došla do prvog tima, neki bili i reprezentativci“, poručio je na kraju Balša Božović, nekadašnji naš prvotimac, a sada trener pjetlića.
Čika Šanjo, hvala na svemu!
