GRBIĆ: Prijatelju moj, jednom si poletio do neba i donio nam najveću sportsku sreću…

U ime fudbalskog kluba Budućnost, od Andrije Delibašića oprostio se kapiten Budućnosti Petar Grbić.

Grbić je u emotivnom govoru istakao da je Deli bio njegov uzor i da se nije lako oprostiti od njega.

Nemojte mi zamjeriti na emocijama, jer ih ima previše kada se opraštamo od nekoga ko je dio nas. Ali, ja se ne mogu oprostiti od nekoga ko je bio dio mene, mog bića, moje karijere. Moj uzor. Ali mogu biti ponosan na sve to! Jer reći zbogom nikada nije lako, a kada se zauvijek pozdravljamo sa nekim od svojih voljenih, to je posebno bolno. Nikada ovo nisam radio, ne znam ni kako se za ove stvari sprema, posebno kada iza mene stoji slika nekog mog.

Brate moj rođeni, tako sam te zvao kada bi me preplavile emocije još iz vremena dok smo se družili u reprezentaciji. Bliskost smo godinama gradili, prijateljstvo je jačalo, a put nas je opet spojio u našoj Budućnosti. I zato, nisam dao nikome da mi piše govor! Da sam znao koliko će mi biti teško dok budem pisao, kako će sjećanja navirati, a riječi nestajati osjećajući se nemoćno da bilo šta izustim… Možda sam i trebao, ali ne… jer bih onda osjetio tvoj osmijeh na pola, tihi glas, gospodski korak i riječi „ajde Grbo, budi hrabar“. Kao što si ti bio, za sve nas, uvijek tu kada treba.

Pripala mi je čast da pored svih ljudi iz našeg velikog kluba, koji te vole koliko i ja, budem taj koji će pokušati da se na dostojanstven način, kako samo ti zaslužuješ, oprosti od tebe. Ne može biti lako, epiteti gube na značaju i postaju kliše, jer si nas previše zadužio svojim postojanjem da bi jednim govorom dočarao ko si bio u našim očima. Drug, brat, prijatelj, učitelj, trener, direktor… Ali prije svega, za sve nas iz plavo-bijele porodice, bio si čovjek. Čovjek koji nas je činio boljim, vedrijim, pozitivnijim. Čista duša koja nam je pružala ljubav na svakom koraku… Tome svjedoči muk hodnicima Kampa, gdje i zidovi znaju da je otišao najbolji od nas. Kaže tvoj Prle „otišao je bez pozdrava“, dok nas je tišina razarala, tijelo se cijepalo, a glava odbijala da primi informaciju da te više nema. Nismo vjerovali, niko od nas nije mogao ni da sanja da veliki Deli može da izgubi bilo koju borbu, jer si nas navikao da daješ istorijske golove, da donosiš uspjehe, kao što si i u naš klub donio pobjednički mentalitet i pokrenuo lavinu trofeja… Ali da znaš brate, nismo ljuti, jer znamo da si se borio kao lav do posljednjeg daha. A bolest je bila opaka i teška. O tvojim uspjesima će se vječno pričati, ali kao predstavnik Budućnosti i Podgorice, želim da legenda o ljudini Deliju živi vječno. Jer recite mi još nekoga da je rođen u Nikšiću, u srcu nosi Partizan, a obožavan je u Podgorici… Nema ga, to je mogao samo Deli. I to je, brate moj rođeni, tvoja veličina! Ispred kluba želim da ti obećam još nešto, Budućnost će nastaviti da niže trofeje, a svaki od njih biće i – tvoj! Budućnost je beskonačna, pa će tvoj lik i djelo biti – vječni.

Prijatelju moj, jednom si poletio do neba, zakucao i loptu i Engleze i donio nam najveću sportsku sreću. Ovo ti je drugi put da letiš, sada na neko bolje mjesto, na jedan duži let. Nažalost, na let bez povratka. Neizmjerno sam zahvalan i srećan što sam te imao u svom životu, uvijek si znao koliko te volim, ali nikad nećeš znati koliko ćeš mi nedostajati. Neka te anđeli čuvaju, a mi ćemo te čuvati od zaborava! – zaključio je Grbić.