Crna Gora više ne zavisi samo od sebe u borbi za prvo mjesto u C1 grupi Lige nacija i plasman u viši rang, B diviziju.
Poslije rezultatski obećavajućeg starta i tri pobjede, poraz od Luksemburga pod Goricom (2:1) okrenuo je situaciju za skoro 360 stepeni. Dvije reprezentacije su sa po devet bodova izjednačene na tabeli, ali zbog boljeg međusobnog skora na ,,pol poziciji“ uoči novembarskog raspleta je selekcija iz jedne od zemalja Beneluksa.
Selektor Faruk Hadžibegić dan poslije poraza u preokretu na našem najvećem stadionu i dalje je imao osjećaj gorčine i razočaranja, ali i pristup koji ga krasi otkad je u ljeto 2019. uzeo ,,vruć krompir“ u ruke – optimizam.
– Takmičar sam koji uvijek želi da pobijedi. Poslije onakvog poraza i sada sam kao otrovan, boli me stomak. Međutim, vrlo sam lucidan u analizi. Istina je da Luksemburg ima prednost zbog boljeg međusobnog skora, ali obje selekcije imaju po devet bodova. Ponavljam to stalno jer vidim da nećemo da shvatimo – današnji Luksemburg nije onaj od prije 20 ili 30 godina. Danas su profesionalci i u toj reprezentaciji su isključivo stranci – Belgijanci, Francuzi, ima naših ljudi. Iskusni su – rekao je Hadžibegić za Arenu.
– Jesam tužan što nijesmo pobijedili i osigurali ulazak u B diviziju, ali ne gledam na poraz kao katastrofu jer pratim situaciju oko igrača svaki dan. Zbog korona virusa i povreda fali nam skoro dvije trećine ekipe. Posao mi je da istrpim kritike koje su upućene i prihvatam ih jer sam na čelu ambiciozne reprezentacije, u kojoj – u odnosu na period kad sam došao, a bez namjere da budem prepotentan – vidim napredak. Oni koji žele da analiziraju sportski i koji su prijatelji fudbala, mogu to prepoznati. Ko ne želi – moram da prihvatim, svako ima pravo na mišljenje.
Fudbalska Crna Gora je u jednoj noći dobila dva čvrsta dokaza gdje joj je mjesto na evropskoj mapi.
Mlada reprezentacija je izgubila od Farskih Ostrva, seniorska od Luksemburga – od ekipa koje u Crnoj Gori i dalje mnogi smatraju autsajderima u duelu sa našim selekcijama.
I, nažalost, griješe…
– Ne volim da gubim, isto bih pričao i da smo izgubili od Brazila ili Francuske. Međutim, kako mi napredujemo, napreduju i ostali. Provjerite i vidjećete da li su ti Farani amateri kao prije 20 godina. Luksemburg ima više igrača u Ligi šampiona nego mi. Govorim samo to da bi ljudi shvatili da nijesmo bolji od nekog samo zato što se zove Luksemburg ili lošiji jer se zove Brazil ili Francuska. Mislim da se crnogorski fudbal strukturiše, a na meni kao selektoru je da rezultatima pomognem što prije. Po meni, bez obzira što sam još pod šokom i tužan, mislim da ima pomaka. Oni koji treba da sude, neka sude.
U sredini gdje je pronalaženje balansa između želja i mogućnosti nepopularna disciplina, Hadžibegić pokušava da napravi iskorak i tvrdi da je budućnost svijetla.
– Moramo biti ambiciozni, ali ne možemo biti prepotentni. Moramo biti ambiciozni jer se takmičimo da bismo napravili rezultat i bili prvi, koje god da je takmičenje u pitanju. S druge strane, moramo biti realni sa čim raspolažemo i kako raspolažemo. Imam dobru poziciju jer sam iz Bosne i Hercegovine i vidim razliku, onu koju u Crnoj Gori ili ne vide ili neće da vide – smatra nekadašnji reprezentativac SFR Jugoslavije.
– Fudbal u Crnoj Gori napreduje, mi treneri to bolje vidimo nego vi sa strane. Rade se tereni, reflektori, imate regularna takmičenja, napreduje to… Ne bih pominjao ostale da ne misle da nekoga kritikujem, ali nije tako dobra situacija sa te strane kod ostalih. S druge strane, Crna Gora je mala fudbalska zemlja i rezervoar igrača koje možemo selektirati je mali u odnosu na Srbiju, BiH, Hrvatsku… Imali smo ovdje uvijek strašnih igrača, najsvježiji primjeri su Baša, Vučinić… U periodu te generacije svi su bili euforični, ali nijesu došli rezultati. Baza je dobra, imamo realne razloge za optimizam, ali mi danas nemamo strpljenja.
Ima li ga kod Vas?
– Imam strpljenja za izvoz. Imam motivaciju da budem dio svega ovoga onoliko koliko ljudi budu imali povjerenja u mene. Nijesam tip koji će pasti iz euforije u katastrofu. Vidim da je stvar pozitivna i to mogu braniti i pred Bogom i pred narodom. I mogu to da argumentujem, iako znam da poslije poraza važi ono ,,ko te šiša“ – odgovorio je Hadžibegić.
– Svjestan sam da u utakmici u Luksemburgu nijesmo zaslužili da pobijedimo. Sada nijesmo zaslužili da izgubimo, a izgubili smo. Ali, to je sport. Mislim da je tabela realna, detalji su odlučili da mi tamo pobijedimo 1:0, a oni ovdje 2:1. Situacija je objektivna, a drugo je što bismo mi voljeli. Vidim mnogo stvari, iskusan sam, ali se moram i adaptirati.
Crna Gora je godinama u silaznoj putanji, na margini ozbiljnih evropskih dešavanja. I to nije krivica samo Hadžibegića jer problemi i hendikepi crnogorskog fudbala obuhvataju mnogo veću sliku od toga ko je na klupi ,,A“ reprezentacije.
Hadžibegićeva odgovornost i zadatak jeste, međutim, da od onog što ima – napravi najbolje. Još, ipak, nije jasno kakvu to Crnu Goru želi poznati Sarajlija – ofanzivnu ili defanzivnu, onu koja napada po bokovima ili se, na primjer, oslanja na prekide…
– Da bismo došli do stila po kojem će nas prepoznavati moramo da pređemo određeni put. Prvo moramo da našu ligu dignemo na viši nivo. Ide se ka tome, a ja sam dio toga i uvijek sam govorio da kad god budem mogao da otvorim vrata igračima iz domaće lige – uradiću to, zato što mislim da oni to zaslužuju, da naši treneri to zaslužuju i naša liga mora biti prisutna. Pokušavam da izdržim sve kritike, ima ljudi koji to ne shvataju, ali to je dio posla. Trudim se da budem jedan kamenčić u temelju onoga što se gradi – naveo je Hadžibegić.
– S druge strane, trenutno imamo situaciju da je veći dio kvaliteta u inostranstvu, te nesreću da nijesu svi standardni u svojim klubovima. Naši igrači u ovom momentu nemaju minutažu da bismo održali takmičarski ritam 90 minuta. Ja, a mislim ni bilo koji drugi selektor, ne može popraviti fizičku pripremu ekipe za jedan ili dva treninga. Svjestan sam tog problema, ali sam presrećan kad vidim angažman mojih igrača koje često oslovljavam sa ,,sinovi“. Volio bih da budu nagrađeni za to. Imaju velike pritiske u klubovima i oko igranja za reprezentaciju, jaka je i konkurencija, i budući da sam u stalnom kontaktu sa njima znam koliko igraju srcem za Crnu Goru. Najveći neprijatelj svih nas je mentalitet rezultata. Kad se pobijedi sve je perfektno, a ne vidimo da smo napravili stotinu grešaka, kad izgubimo ništa ne valja, a vidi se da je bilo pozitivnih stvari.
,,Sokolovi“ će igrati u B diviziji Lige nacija ukoliko pobijede u naredna dva meča, a Luksemburg makar jednom kiksa.
Sve i da to uradi i da uvijek igra u najjačem sastavu, pitanje je ipak da li Crna Gora na osvajanje prvog mjesta u grupi treba da gleda kao na imperativ, što bi joj to – osim prirodne potrebe za igranjem u jačoj konkurenciji – donijelo, i da li joj je zaista mjesto među reprezentacijama kao što su Rusija, Norveška, Austrija, Češka, Srbija…
– Apsolutno neće biti neuspjeh, ni katastrofa ako ne uđemo u B diviziju. Uradiću sve da u tome uspijemo, to nam je cilj da bismo ubrzali ozdravljenje i napredak crnogorskog fudbala u cjelini. I prvi ću reći ako budemo drugi u grupi – nijesmo uspjeli. Ali, nijesam siguran da bi bilo najbolje za napredak našeg fudbala da uđemo u B diviziju. Imamo primjer moje BiH, koja ne zaslužuje da bude u A diviziji. Dođu ti Holandija, Italija, onda te pobijede i ti misliš da je katastrofa. Možda bi bilo bolje za BiH da je ostala u B diviziji. To je ta lucidnost da ocijenimo što je bolje u kojem momentu i što hoćemo da napravimo – naglasio je Hadžibegić.
– Realan sam, uvijek optimista, mislim da je naš put onaj kojim treba ići da bi se došlo do krajnjeg cilja, ali nijesam siguran da je plasman u viši rang najbolji temelj koji bih htio da se napravi. Zato spominjem BiH. Treba biti ambiciozan, ne treba biti prepotentan. Treba biti iskren.
Napadač Dino Islamović debitovao je za Crnu Goru u Ligi nacija, odigrao četiri meča, ali još nije postigao pogodak.
– Islamović je kad ga je Savez otkrio sve učinio da dobije crnogorski pasoš i to je za mene još jedan dokaz odanosti dresu cijele grupe. Igra standardno u Rozenborgu i daje golove. Istina je da se napadači cijene po golovima, ali nemojmo zaboraviti da se još adaptira na našu ekipu. Prvi put je sada bio u svojoj zemlji sa nacionalnim timom. Imamo primjer Hakšabanovića, sjetite se njegovih prvih utakmica i uporedite sa ovima sad. Treba mu dati vremena, ako poslije toga ne bude uspjeha priznaću da moram da promijenim i da nijesam bio u pravu. Hoćemo li prigovoriti Jovetiću da nije dao gol iako je napadač, a imao je onakvu asistenciju? Da je Mugoša bio tu, možda bi sve bilo drugačije. Imali bismo tri napadača, a ne dvojicu. Morali smo da vodimo računa o mogućim povredama i kartonima. Na kraju krajeva, priznajem da ima i prostora za moju grešku u procjeni.
Na pitanje da li bi nešto promijenio u sastavu i taktici za posljednji meč sa Luksemburgom, Hadžibegić je odgovorio:
– Ne bih. Birao sam postavku koja može odigrati najofanzivnije i najkvalitetnije. Teren nije bio najidealniji za sve igrače, ali kad imaš Jovetića, Hakšabanovića, Kosovića, Ivanovića, plus Islamovića, imao sam utisak da imamo dovoljno argumenata da napadnemo, da sa Savićem i Simićem imamo iskustvo pozadi, uz Vukčevića ispred njih. Ubijeđen sam da je to najbolje jer ne bih radio protiv sebe, a ako sam pogriješio – ljudski je, ali ne vjerujem. Dobro smo otvorili meč i u jednoj izjednačenoj utakmici, protiv rivala koji je spremniji od nas, pomogli smo mu da nas pobijedi. Falili su nam Mugoša, Vešović, Savićević, Marušić, Tomašević, žute su imali Bakić i Boljević, od njih sedam neka su četvorica standardna, to je pola ekipe – kazao je Hadžibegić.
– Ne žalim se jer se to može svima desiti, a nažalost nama se dešava duže vrijeme. Prihvatam to.
Hadžibegić je naglasio da u reprezentaciji Crne Gore nema 15 igrača koji su standardni u inostranim klubovima.
– S druge strane, sigurno ima jedan, dva ili tri igrača koji su ljuti na mene što ne igraju u reprezentaciji, a igraju njihove kolege koje takođe nemaju minutažu u klubovima. To je igrački i ljudski. Imali smo pet igrača na krilnim pozicijama, a mogu igrati samo dvojica. Kako zadovoljiti sve? Nije baš jednostavno sastaviti tim. Kad sam bio mlađi, uvijek sam želio da igra onaj kojeg volim, nema veze da li je dobar ili loš. Sad sam u ulozi gdje znam ono što nijesam tada. Jedanaest ih igra, 23 ih je na listi, a svi želimo da pobijedimo. Ko najviše – selektor. Zašto – jedini je odgovoran. I to sam prihvatio, sve dok me drži motivacija i mogućnost da se adaptiram na sve baviću se ovim poslom. I danas se što se tiče motivacije i želje osjećam kao da sam tek počeo.
Ono što je počeo na klupi ,,sokolova“, volio bi da završi.
– Dobra je radna atmosfera, iskren sam u pristupu ljudima koji su mi ukazali povjerenje i ta moralna odgovornost garantujem neće faliti. Mogu pogriješiti kao trener, ali kao čovjek nema šanse.
