Ime s reputacijom, karijera s oscilacijama: Šta Budućnost dobija dolaskom Božovića

FK Budućnost će u ponedjeljak zvanično predstaviti petog trenera u aktuelnoj sezoni. Na klupu podgoričkog kluba stiže Miodrag „Grof“ Božović – ime koje u regionalnom fudbalu i dalje nosi određenu težinu, ali i trenerski profil koji zahtijeva pažljiviju analizu od one koja se ovih dana nudi kroz kratke najave i bombastične ocjene.

Božović iza sebe ima dugu i razgranatu karijeru. Ukupno je vodio timove na 519 zvaničnih utakmica, uz 221 pobjedu, 120 remija i 178 poraza. Njegove ekipe osvajale su u prosjeku 1,51 bod po meču, što daje 42,58 odsto pobjeda. Riječ je o brojkama koje govore o iskustvu i obimu rada, ali ne i o treneru čiji se učinak kroz karijeru može opisati kao konstantno dominantan.

Najkonkretniji i statistički najuspješniji dio njegove karijere vezan je za Superligu Srbije. U tom takmičenju Božović je vodio Crvenu zvezdu na 83 utakmice, učinak od 62 pobjede, 11 remija i 10 poraza. To je ujedno i segment njegove trenerske biografije u kojem rezultati zaista odskaču u pozitivnom smislu.

Centralno mjesto u tom periodu zauzima Crvena zvezda. Božović je u sezoni 2015/16 osvojio titulu šampiona Srbije, što ostaje njegov najveći domaći uspjeh. Međutim, slika njegove beogradske epizode nije jednoslojna. Sezona nakon osvojene titule ostala je upamćena po snažnim polemikama, a dio srpske novinarske javnosti tada je koristio formulaciju da je Zvezda „izgubila namještenu titulu“ – u sportskom, ne formalnom smislu.

Razlog za takve ocjene ležao je u činjenici da je Crvena zvezda raspolagala timom koji je po imenima i kvalitetu bio osjetno jači od konkurencije. Le Talek, Plavšić, Petković, Mičel Donald, Ristić, Luković, Kanga, Anđelković, Boaći, Ugo Vijera, Račić i Milijaš činili su roster koji je u domaćim okvirima važio za gotovo nedodirljiv. Upravo zato neuspjeh u toj sezoni ostao je važna tačka u procjeni Božovićevog rada.

Osim toga u toj sezoni je nakon mučenja sa Valetom, u trećoj rundi kvalifikacija za Ligu šampiona Zvezda ispala od Ludogoreca, a onda i od Sasuola u kvalifikacijama Lige Evrope.

Drugo značajno poglavlje njegove karijere vezano je za Rusiju. Sa Rostovom je 2014. godine osvojio Kup Rusije, što predstavlja jedan od rijetkih vrhunaca van prostora bivše Jugoslavije. Ipak, u ukupnom bilansu, i taj period obilježen je oscilacijama, slično kao i angažmani u Amkaru, FC Moskvi, Dinamu Moskva, Lokomotivu i Arsenalu iz Tule, gdje je Božović rijetko ostajao dovoljno dugo da izgradi prepoznatljiv sistem ili kontinuitet rezultata.

Kasnija faza karijere – uključujući rad u Azerbejdžanu i Iranu – dodatno je potvrdila obrazac trenera koji često preuzima ekipe u složenim okolnostima, ali bez jasnih dugoročnih dometa. Rezultati iz tih perioda nijesu značajno uticali na njegovu reputaciju, ali nijesu je ni dodatno učvrstili.

Za Budućnost, Božović nije nepoznato ime. Podgorički klub vodio je u sezoni 2006/07, prvoj nakon obnove nezavisnosti Crne Gore, ali je tadašnji mandat završen već na polusezoni. I ta sezona je ostala u bolnom sjećanju navijačima Budućnosti jer je Zeta osvojila istorijsku prvu titulu nakon obnove nezavisnosti.

Zato se njegov povratak danas ne može posmatrati kao dolazak trenera koji garantuje preokret ili novi početak, već prije kao pokušaj stabilizacije kroz iskustvo i autoritet. Božović donosi ime, “kilometražu” i znanje stečeno u različitim sredinama, ali i karijeru u kojoj su vrhunci rijetki, a oscilacije česte.

U sezoni u kojoj je Budućnost već promijenila četiri trenera, jasno je da ni ovaj potez ne predstavlja dio dugoročnog sportskog plana, već odgovor na trenutnu situaciju. Koliko će taj odgovor trajati i da li će iskustvo nadjačati trenutne probleme, pokazaće teren.

Bez velikih riječi i bez mitova – jer za Budućnost je, više nego ikad, potrebna jasnoća.