Edis Mulalić već sada je bitan dio istorije crnogorskog Dečića iz Tuzi kojeg s klupe vodi u sezoni iz snova. Ekipa se nalazi na diobi drugog mjesta i u polufinalu je Kupa, te su realne šanse da će izboriti plasman na evropsku scenu, po prvi put od 1926. godine kada je klub osnovan.
Nekadašnji kapiten i trener Željezničara najzaslužniji je za preporod Dečića, a u razgovoru za Oslobođenje i Sport1.ba govorio je o sadašnjem klubu, kao i o Želji.
Da li ste mogli očekivati baš ovako dobru sezonu, drugo mjesto na tabeli, polufinale Kupa…kakve su ambicije bile prije početka sezone?
– Dečić je klub duge tradicije. Prošle godine su bili povratnici u društvo najboljih, i cilj i ambicije su bile stabilizacija kluba i opstanak u ligi jer znamo da ekipe koje uđu uvijek imaju problem sa igranjem u prvoj povratničkoj sezoni. Sa dosta domaćih igrača i sa maltene istim igračkim kadrom iz druge lige to je negdje trebao biti realan cilj. Novi prvoligaši obično imaju problema jer je velika razlika u kvalitetu te dvije lige, od samih klubova do kvaliteta. Ali sa jednom posvećenosti, fanatičnim radom, ko mene zna zna o čemu pričam, svih u klubu, pravimo neke hvala Bogu dobre stvari.
Dosta dobrih stvari se desilo ove godine. Tabelarno, pa Kup, zatim prvi put u historiji imamo A reprezentativca, potom kapitena i jos jednog U-21 i tri U-19 reprezentativca.. Dosta smo uradili i pokušat ćemo do kraja ako Bog da da uradimo, 29 kola smo u vrhu, jedno vrijeme smo bili i prvi, što za jednog povratnika u najjaču ligu nije tako loše, rad može napraviti velike stvari. Puno je i skupljih i većih klubova i budžeta u ligi pa to jos više dobija na težini.
Već sada ste osigurali mjesto u istoriji Dečića, vjerujete li da imate snage da izborite plasman u Evropu?
– Izgleda da, uz Božiju pomoć, moram sam sebe da skinem sa tog mjesta. Prije četiri godine kad sam bio prvi put ovdje napravili smo historijski uspjeh sa petim mjestom i sa osvojenih 50 bodova. Uvijek se uspjeh mora gledati uz konstataciju uslova, kadra, budžeta i ostalog. Nekada je veći uspjeh sa skromnim kadrom, budžetom i klubom napraviti nešto značajno nego sa velikim klubom gdje se podrazumijeva uspjeh. Neće biti lako do kraja sezone, moji igrači klub nikada nisu bili u ovoj situaciji tako da moramo proći kroz to iskustvo, dat ćemo sve od sebe da izvučemo najviše i najbolje.
Kako su Vas primili u klubu i Tuzima, imate li dobre uslove za rad i život?
– Ljudi u Tuzima su me i prije četiri godine, a i sada vrhunski primili. To je jedno malo ponosno mjesto na vratima Podgorice. Vezan sam emotivno sa ljudima tu jer su mi prvi put pružili priliku da radim i bili melem na ranu kad sam otišao iz mog Želje. I tada smo bili dobar tim i dosta dobrih stvari napravili hvala Bogu.
Crnogorska liga je kvalitetom blizu bh. lige, to su pokazali i evropski mečevi, kako se Vama čini, da li fudbal u Crnoj Gori napreduje ili stagnira kao u BiH?
– Crnogorska liga je vrlo dobra liga. Ko je poznaje zna da ona nije laka za igranje, kao svaka u regionu ima svoju težinu i draž. Sa dosta dobrih klubova i pojedinaca. Crnogorski Savez dosta pomaže klubovima da se to digne na veći nivo, počev od pomoći oko stadiona, pa do finansijske pomoći. Ide to lagano naprijed. Mi treneri i igrači možemo i moramo to radom da još dignemo na veći nivo, ali na dobrom je putu. U tim mečevima u Evropi sve su utakmice bile 50-50, a još da su bili revanši crnogorski klubovi bi imali sigurno i veće šanse za prolaz.
Ako bi pravili usporedbu vezanu za Dečić, koji bi to klub bio naprimjer u našoj ligi?
– Oko usporedbe sa Dečićom i klubom iz naše lige to bi bilo negdje možda Mladost Kakanj ili Radnik Bijeljina, pa eto zamislite da se oni nalaze u vrhu tabele. To je najbolja usporedba.
Kako sebe gledate kao trenera, od recimo prije pet godina i danas, koliko ste napredovali, naučili. Znam da puno pratite šta se događa u svijetu fudbala i da ste uvijek radili na sebi?
– Velika je razlika između mene kao trenera od prije pet godina i sada. Naravno čovjek je iskusniji u svakom smislu. Od trenažnog procesa, vođenja velikog broja utakmica, različitih profila igrača, ljudi po klobovima, raznim pritiscima, sve to čovjeka gura naprijed i uči. Od prelaznog, pripremnog takmičarskog djela, priprema za trening, mikro i makro ciklusa priprema za narednog protivnika, unapređenja igre svoje ekipe, unapređenja pojedinaca, čovjek je mnogo naučio, i naravno svaki dan radi na sebi i uvijek ima nešto da nauči.
Kod mene se zna koliko ja ovo volim i koliko sam predan poslu i koliko sam ambiciozan. U svim klubovima časno i pošteno sam odradio svaki trening. Mislim da je ključ u svakom poslu edukacija i maksimalan rad na terenu.
Moram Vas pitati i za Želju, sigurno je da pratite klub u kojem ste ponikli, bili kapiten i trener, šta mislite o posljednjim događajima, igrama ekipe, odlasku Amara Osima?
– Pitanje za mog Želju, to je meni rak rana i moj život, kad me god neko to pita u bilo kojem kontekstu ili smislu čovjeka srce zaboli. Ja to volim i voljet ću dok ne umrem i ja, kao i moj rahmetli otac koji je bio fanatik za klub. Svaka kriza Želje nekako pogodi i nas koji nismo fizički tu. Željo je golem, veći od svih problema, i on će iznaći snage i da izađe iz ovog sadašnjeg stanja. Žao mi je mog šefa Amara, čovjeka sa kojim sam doživio velike stvari kao igrač, osvojio titule, postao reprezentativac. Nakon mog uspjeha u omladinskom pogonu kao trener sam došao u prvi tim i naučio dosta velikih stvari od njega, i dosta će Miljacke proteći da njega neko stigne sa uspjesima.
S kim ste u kontaktu od svojih saigrača i prijatelja?
– Ostao sam u kontaktu sa igračima iz moje trofejne generacije, čujemo se sa vremena na vrijeme, pišemo poruke. Ima ih dosta, pa da ne izdvajam nikoga.
Imate li želju da se nekada ponovo vratite na klupu Želje?
– U intervjuu, dan nakon odlaska iz mog Želje rekao sam da ću se vratiti na mjesto koje mi pripada. Pravog odlaska nikad i ne može biti, fizički možda, ali srcem nikad. Znate sve što se događalo, a evo i pet godina kasnije mislim isto kao i tada. Radim za svaki klub 300 posto. Ko me zna, zna o čemu pričam, pametno hrabro jako iskreno profesionalno do srži, pa šta dragi Bog da. Bez uvijanja, dodvoravanja, demagogije, šuplje, samo pravo i naprijed.
Koje trenere cijenite u današnjem fudbalu, čiji rad Vam se najviše dopada, odnosno koja ekipa po tebi igra najbolje?
– Ima mnogo dobrih trenera. Ovaj posao kao i svaki uči se dok si živ, nikad ne smiješ da se uspokojiš, uvijek moraš biti u toku da radiš na sebi, da se edukuješ, da kradeš znanje, pratiš trendove i da živiš u ovom poslu od danas do sutra. Da si skoncentrisan i fokusiran samo na danas i sutra bez velikih planova. I uz Božiju pomoć čovjek se nada da će to izdobriti.
