“Ne postoji klub za koji je toliko rođene braće nastupalo“, tvrdnja je koju ćete često čuti od navijača Budućnosti. O ovom fenomenu su pisani brojni tekstovi, pominjavši iznova imena braće Radonjić, Miročević, Folić, Drobnjak, Burzanović i drugih.
Prilikom obrade rezultata ankete na društvenim mrežama vezanih za najbolje igrače “plavih” proteklih decenija, spisak “slučaja braće” je nanovo izazvao nove komentare i prebrojavanja.
Standardni prvotimac zasluženo izabran u najboljih jedanaest igrača “plavih” u protekloj deceniji je i Draško Božović. Jedan od najtrofejnijih fudbalera na crnogorskoj klupskoj sceni, osvajač četiri titule šampiona (dvije sa Budućnošću, dvije sa Mogrenom) i tri trofeja u Kupu (Lovćen, Rudar, Budućnost), godinu je mlađi brat još jednog virtuoza koga crnogorski tereni dobro pamte. Balša i Draško Božović su u periodu od 2005. do 2008. godine branili boje Budućnosti,nakon čega je tada nadolazeći Mogren odnio njihov talenat na jug zemlje. „Majstori s’ mora” , kako je popularni naziv tima iz Budve, su kasnije ovakve i slične poteze valorizovali titulama.
Braća Božović svoje fudbalske početke vezuju za mentorstvo braće Miročević, još jednog od simbola Budućnosti. Njihova škola fudbala je godinama bila rasadnik talenata, sa kojima bi predano radila ova dva iskusna stručnjaka. Pažljivo prenoseći „fudbalski zanat“, stavljajući akcenat na tehničke fundamente, brzo bi djeca iz ove škole pokazivala nadmoć nad vršnjacima. Ovakav utisak „fudbalske elegancije“ Draška prati i danas, tehnička potkovanost kojom postiže vidljivu lakoću u igri čini da se njegov „dodir s loptom“ sa nestrpljenjem očekuje na stadionima.
Krajnje uspješna statistika od deset golova i dvanaest asistencija u dosadašnjem dijelu sezone, prije nego je situacija sa virusom COVID-19 zaustavila fudbalska takmičenja, govori da se Draškovo majstorstvo usaglasilo i sa njegovom egzekutorskom sposobnošću. Ipak, na sreću po one najveće ljubitelje ove igre, lucidnih ideja hiruški precizno izvedenih ne fali kod ovog igrača. U maniru pravog “trequartiste”, lopta u posjedu ovog igrača je konstantna neizvjesnost po suparničku odbranu. Draško svoju možda najuspješniju sezonu prema ličnom učinku do sada u karijeri dodatno ukrasio I nagradom za drugog najboljeg igrača domaće lige u izboru FSCG-a.
Balšin uspon je bio silovit, kao i tadašnje pretpostavke za njegovu dalju karijeru. Naime, Balša je bio kadetski i juniorski kapiten nacionalnog tima ondašnje zajednice Srbije i Crne Gore, nakon čega je bio biran za najboljeg mladog fudbalera naše zemlje u 2004. godini. Osim tehničke potkovanosti koju je dijelio sa bratom, njegovu igru je krasila izrazita probojnost i brzina kojom je stavljao na muke suparničku odbranu.
“Mislim da ne govori istinu igrač koji kaže da ni za čim ne žali u karijeri. Naravno da bih s ove distance drugačije uradio neke stvari. Nešto bih prećutao, pomjerio se, pustio da stvari idu drugačijim tokom. Ali, takav sam, temperamentan, nisam dao na sebe, tražio sam pravdu – to sam jednostavno bio ja. I mislim da bih imao bolju karijeru da sam u nekim trenucima bio malo mudriji i smireniji, ali ne treba žaliti za onim što je prošlo”, svojevremeno je izjavio Draško.
Navijači su te stavili u tim najboljih igrača Budućnosti u protekloj dekadi. Koliko ti to predstavlja dodatni motiv i želju da se nadješ i u nekoj sledećoj anketi sličnog tipa, vezanoj za neki naredni period?
Veliko priznanje, kako za mene, tako i za ostale igrače koji su se našli u izboru za tim decenije. Raduje me da su navijači prepoznali želju i volju sa kojom igram za klub, i moram reći da sam i više nego ponosan, jer nije mala stvar biti medju izabranim igračima u proteklih 10 godina. Bio sam više puta biran u idealne timove prvenstva, ali ovo gledam kao najveće priznanje u dosadašnjoj karijeri.
Ko su bili tvoji fudbalski uzori? Kao dijete ovog grada da li si posebno volio nekog igrača Budućnosti?
Pa skoro kao i svima iz moje generacije to su Dejan Savicević i Pedja Mijatović. Naravno, ja ih se ne sjećam iz Budućnosti, a od igrača kojih se sjećam to su Vanja Popović, Zlatko Kostic, Aco Nedovic, koji su bili fenomenalni igrači.
Sjećaš li se tvog prvog odlaska na stadion pod Goricom?
Davno je to bilo, mislim da sam imao 5 ili 6 godina, išao sam sa bratom, otac nas je vodio. Sjećam se da nisam ni odgledao utakmicu do kraja, nego sam u drugom poluvremenu trčao po tribinama i nalazio neku svoju zanimaciju. Iz tog perioda se sjećam da sam uvijek išao do izlaza iz svlačionice, čekajući da igrači prodju pored mene, da im pružim ruku, da ih samo dotaknem. Bio sam presrećan kada bi me neki od igrača pozdravio, a to je uvijek radio Miloš Krstajić, tada golman našeg kluba.
Sjećaš li se tvog debija u plavo-bijelom dresu?
Ja sam prvom timu priključen sa 16 godina, godinu I po dana sam trenirao sa prvim timom igrajući pritom utakmice za kadete i omladince. Debitovao sam sa nepunih 18 godina, protiv Crvene Zvezde na Marakani, koja je I tada bila šampion države i imala igrače koji su napravili sjajne karijere. To je i poslednja zvanična utakmica između Budućnosti i Crvene Zvezde, jer smo zatim postali nezavisna država,i krenuli smo da igramo Crnogorsku ligu.
Tvoj najdraži trenutak u plavo-bijelom dresu?
Mnogo je trenutaka kojih se sjećam, ali izdvojiću jedan kada sam imao devet ili deset godina, i kada mi je tadašnji trener Janko Miročević, kod kojeg sam počeo da treniram fudbal u privatnoj školi, rekao da dodjem na stadion da bih bio registrovan u fudbalski klub Budućnost. Mislim da i dalje imam u kući kod roditelja tu prvu knjižicu i sliku u plavo-bijelom dresu. Kasnije je bilo još puno dragih momenata, ali mi je taj prvi susret sa klubom, ulazak u kancelarije kluba i svlačionice, ostao duboko urezan u sjećanju.
Koliko te raduje nagli povratak klupskim obavezama i da li je nakon ovakve pauze motivacija za osvajanjem duple krune ista?
Mi smo kao sportisti i fudbaleri najsrećniji kad treniramo i igramo fudbal i sigurno da se svi radujemo nastavku sezone. Zna se naš cilj, na dobrom smo putu da to i ostvarimo, i radujem se što vidim da kod igrača nema ni trunke opuštenosti, nego smo svi motivisani da što prije obezbijedimo titulu. Imamo jedanaest bodova prednosti, odličnu hemiju između igrača, trenera i uprave, tako da mislim da ne postoji razlog da ne završimo započeti posao kako smo i zacrtali.
Prvenstvo će se najvjerovatnije nastaviti, ali bez prisustva publike. Koliko će to predstavljati nedostatak kompletnog doživljaja i podsticaja za vas, posebno onog sa našeg Gradskog stadiona?
Navijači će sigurno da nam nedostaju, jer nas prate i kod kuće i na svim gostovanjima, ali situacija je takva da postoji rizik od virusa i mi moramo da to prihvatimo i nastavimo takmičenje bez prisustva publike. Nadam se da će situacija biti bolja makar na kraju, kada bi možda mogli zajedno da proslavimo osvajanje titule i duple krune.
