Dejan Boske Damjanović otišao je u fudbalsku peneziju posle 25 godina profesionalnog bavljenja ovim sportom, a jedan od od najvoljenijih reprezentativaca Crne Gore za Meridian Sport je govorio o trenucima koji su obilježili njegovu karijeru koju je završio u velikom stilu.
Kao predvodnik Kičija iz Hong Konga došao je do titule najboljeg strijelca azijske Lige šampiona sa 43 gola, a ova ekipa napravila je do sada nezamislive rezultate u posljednje dvije godine.
Za klub iz Hong Konga je odigrao je 61 utakmicu i postigao 61 gol, a uz pogotke zabilježio je i 11 asistencija. Istorijski rezultat ekipe iz Hong Konga takođe nije izostao.
„Nakon što sam završio sa Degom probao sam da nađem klub koji će igrati u eliti jer su mi falila dva ili tri gola da budem najbolji strijelac azijske Lige šampiona. Nisam htio da se predam jer znam koliko sam se borio da dođem do tog priznanja, a Kiči mi je pružio šansu i napravili smo veliki rezultat. Fenomenalna je bila statistika, imao sam golova koliko i nastupa, uzeli smo dvije titule, bio najbolji igrač, najbolji strijelac tako da je lijepo iskustvo u tom zadnjem periodu karijere“, počeo je Damjanović razgovor za Meridian Sport.
Kiči je došao do istorijskog uspjeha u Ligi šampiona koji je Hong Kongu omogućio još jednog predstavnika u najkvalitetnijem azisjkom klupskom takmičenju.
„Napravili smo dobre rezultate u domaćem prvenstvu što se očekivalo od nas, a pogotovo u azijskoj Ligi šampiona gdje smo osvojili 24 boda u dva ciklusa. To je nevjerovatan uspjeh znajući da svi klubovi u istoriji Hong Konga nisu zajedno zabilježili četiri ili pet bodova. Sada Hong Kong ima direktnog predstavnika u Ligi šampiona, jednog u kvalifikacijama i drago mi je zbog perioda provedenog u tom klubu“, rekao je Damjanović.
Ne krije doskorašnji rerpezentativac Crne Gore da je mogao još da igra još ali je karijeru završio u dogovoru sa porodicom.
„Realno mogao sam da igram još, imao sam ponude i da nastavim ipak, posle svih rekorda, titula najbitnije mi je bilo mišljenje porodice pa sam prelomio da završim karijeru i to u velikom stilu dok sam još uvijek bio glavni igrač i predvodnik ekipe“, rekao je Damjanović za Meridian Sport.
Prvi klub u Južnoj Koreji bio je Inčon za koji sa uspjehom nastupa i drugi crnogorski napdač Stefan Mugoša za koga Damjanović ima visoko mišljenje.
„Stvarno sam imao odličnu debitnasku sezonu. Iskoristio sam tu prvu godinu na pravi način, postigao 19 golova, igrali smo plej-of, polufinale Kupa što je za njih tada bilo nezamislivo pa sam zapao za oči ostalim klubovima, pogotovo Seulu koji me je nakon toga i kupio. Inčon stvarno voli igrače sa Balkana. Uvijek biraju naše igrače ispred Južnoamerikanaca. Mene i Stefana Mugošu osim Crne Gore veže i taj prvi klub u Južnoj Koreji gdje smo obojica odigrali fenomenalnu debitansku sezonu. Nadam se da će on nastaviti sa dobrim partijama i da će biti jedna od legendi K lige, a pogotovo Inčona“, poručio je Dejan Damjanović.
Najveći uspjeh u klupskoj karijeri imao je sa ekipom Seula, a 2013. godine je sa ovom ekipom u finalu azijske Lige šampiona poražen od kineskog Gunagdžua koji je sa klupe predvodio proslavljeni italijanski trener Marćelo Lipi.
Na ovom dvomeču popularni Boske je bio strijelac na oba meča ali je njegova ekipa morala da čestita protivniku na tituli zbog pravila gola u gostima.
„Moji najdraži golovi su u finalu azijske Lige šampiona kada sam na oba meča finala protiv Guangdžua postigao po gol ali nažalost su oni podigli pehar zbog pravila gola u gostima. Golovi na domaćem terenu i na strani u finalu u kome reprezentuješ klub, državu Koreju, a i moju Crnu Goru su zaista velika čast. Ostaje gorak ukus zbog poraza ali je nezaboravan doživljaj igrati finale Lige šampiona. Izdvojio bih i pogotke za titulu i kup 2010. godine, kao i 19 golova iz 2016. godine gdje mi je svaki bio kao prvi nakon povratka u Koreju, a te godine smo posle četiri godine i vratili titulu u Seul“, istakao je popularni Boske Damjanović.
Nakon finala pohvale je dobio i od italijanskog trenera Lipija, a posle toga ostao mu je nadimak azijski Ibrahimović.
„Kada se igralo to finale protiv Gunangdžua Lipi me je nazvao azijski Ibrahimović i dosta lijepih riječi je rekao o meni, tako da je od te 2013. godine do danas ostao taj nadimak. Duga kosa, sličan stil igre i ne tako slična fizička građa ali lijepo za čuti je poređenje sa takvim igračem“, rekao je Damjanović.
Za 13 godina u Južnoj Koreji Damjanović je nastupao za četiri kluba, a osim Inčona i Seula branio je boje Dege i Suvona.
Njegov prelazak iz Seula u Suvon izazvao je dosta pažnje tamošnje javnosti, a razlog ovog transfera bila je želja njegove porodice da ostane u Koreji, a zbog lošeg odnosa ljudi na rukovodećim pozicijima Seula morao je da zatraži novu sredinu.
„To se desilo 2018. godine i nikad se do kraja nije ispričalo. Minimalno sam kriv ja, gledao sam samo šta je najbolje za mene, moju karijeru i porodicu koja je željela da ostane u Koreji. Nisam htio da mijenjam državu. To što je uradilo rukovodstvo Seula prema meni neka im je na obraz. Gledao sam samo sportske motive nikad ništa nisam loše rekao o klubu. Nisam proslavljao ni pogodak koji sam postigao protiv njih i tokom izjava za medije nikada nisam rekao nešto loše za Seul. To je moj klub u kome sam proveo najbolje godine i koji volim najviše. Seul je moj drugi dom, grad, klub koji poštujem ali to što su uradili ti ljudi koji su bili rukovodećim pozicijima od sportskog direktora do trenera su najlošiji sportski radnici, a i ljudske osobine su im vrlo upitne“, rekao je Damjanović za Meridian Sport.
Veliki trag koji je ostavio u Aziji ga je motivisao da ostane tamo do kraja karijere, a za naš portal ističe da ne žali što karijeru nije gradio na evropskom kontinentu.
„Nije mi žao. Imao sam priliku sa 28, 29 godina ali je prelazak u evropski fudbal u tom periodu za mene bio nerealan. Nisam mogao da igram u nekom vrhunskom klubu, a da ostavim ovo što sam napravio u Aziji zbog kratkog izleta u Evropi, nisam htio. Pitanje je da li bih se posle toga mogao i vratiti. Kasno sam došao u Aziju već u 26. godini, a samo godinu dana nakon toga sam potpisao za najbolji klub u Koreji, Seul. Svoju sreću sam našao ovdje i drago mi je što nisam otišao u Evropu“, rekao je Damjanović za Meridian Sport.
Doskorašnji napadač reprezentacije Crne Gore ne krije emocije prema Veležu i Partizanu.
„ Ja sam rođeni Mostarac, a Velež je klub gdje sam napravio svoje prve fudbalske korake tako da mi je to jedan od omiljenih timova. Od ostalih sa Balkana simpatišem Partizan i volim da pogledam dobru utakmicu ali mi je drago zbog uspjeha Zvezde u Evropi i što njenim rezultatima profitira cijeli srpski fudbal. Naravno više volim Partizan i nadam se da će se vratiti na staze stare slave na kojima je ovaj klub bio i zaslužuje da bude“, rekao je Damjanović za Meridian Sport.
Za kraj ostavili smo najbitnije – priču o reprezentaciji Crne Gore sa kojom je Dejan Damjanović doživio mnogo lijepih momenata, a dug put nikad nije bio prepreka da se odazove pozivu selektora „hrabrih sokola“.
„Nikad mi ništa nije bilo teško za Crnu Goru. Drago mi je da su to navijači u Crnoj Gori prepoznali pogotovo što svi znamo kako su teški naši ljudi generalno na Balkanu i koliko je teško da te ljudi poštuju i imaju razumijevanje za to što radiš. Uvijek sam davao maksimum za reprezentaciju, a za osam godina kad god mi je klub izlazio u susret nikad nisam postavljao pitanje dolaska. Danas kad god me ljudi vide na ulici susrijećem se sa pozitivnim komentarima. To što sam imao priliku da igram za reprezentaciju Crne nikad nije bila obaveza, već čast i uživanje“, rekao je Damjanović.
Kada je riječ o selektorima sa svima je imao uglavnom dobar odnos, a izdvojio je saradnju sa Zoranom Filipovićem kod koga je i debitovao na meču protiv Italije.
„Zoran Filipović mi je pružio šansu da igram za repezrentaciju, vjerovao u mene pa mi je najljepši period bio dok je on sa klupe vodio Crnu Goru iako su neki najbolji trenuci došli kada on nije bio na klupi. Imao sam dobru saradnju i sa Brnovićem, sa Cicom Kranjčarem i ne baš ali generalno sam sa svim selektorima imao sam dobar i profesionalan odnos“, rekao je Damjanović.
Nezaboravan je svakako gol protiv Engleske ali od 30 nastupa i osam golova, pamte se i pogoci protiv Kipra kojima je probio „led“.
„Moj omiljeni gol je protiv Engleske za 1:1, a kad se tad nije srušio stadion „pod Goricom“ neće nikad. Stvarno smo ih nadigrali. Bila je to jedna od najboljih utakmica u reprezentaciji i meni je pripao taj najslađi dio da dam gol posle kornera. Trebali smo da pobijedimo ali svkako fenomenalan osjećaj. Najupečatljiviji golovi su i debitanski protiv Kipra kada smo gubili 2:0. Na gostovanju 2010. godine sam ušao sa klupe u prvom poluvremenu i dao dva gola, dok je malo sreće falilo i za pobjedu na tom meču. Postigao sam i najbrži gol u istoriji Crne Gore protiv Gane posle svega 50ak sekundi, golovi Engleskoj, Poljskoj, Ukrajini…Smatram da sam dosta lijepih stvari uradio za reprezentaciju Crne Gore“, zaključio je Damjanović u razgovoru za naš portal.
