Od titule do potpunog kraha

Šampionska sezona trebalo je da donese mir, kontinuitet i povjerenje. Desilo se suprotno. Prva i najveća greška uprave bila je smjena Ivana Brnovića – trenera koji je donio titulu i imao jasnu ideju kako Budućnost treba da izgleda, ali se nekome zamjerio – očigledno.

Taj potez ne samo da nije imao sportsko opravdanje, već je jasno pokazao da u klubu ni rezultat više nije garancija stabilnosti.

Uslijedilo je lutanje. Nenad Lalatović je došao uz velika očekivanja, ali se nije dugo zadržao. Privremeno rješenje u vidu Ivana Delića trajalo je kratko, gotovo simbolično, a kontinuitet je već tada bio izgubljen. Kada je Dejan Vukićević preuzeo ekipu, činilo se da je Budućnost konačno pronašla zajednički imenitelj – imao je punu podršku i uprave i navijača. Ipak, nakon četiri uzastopna poraza, i on je smijenjen.

Danas je Budućnost na sedmom mjestu sa svega 25 bodova, čak 11 manje od prvoplasirane Sutjeske, uz bolno ispadanje iz Kupa Crne Gore.

Međutim, opet je najlakše bilo promijeniti trenera. Njegove odgovornosti svakako ima, ali suština problema leži dublje – u katastrofalno odrađenom ljetnjem prelaznom roku i pogrešnom vođenju kluba.

Ekipa je bila sastavljena od velikog broja iskusnih, ali fizički potrošenih igrača, a na terenu je bilo očigledno da Budućnost nema energiju, brzinu i agresivnost koja je krasila šampionski tim. Umjesto pravovremenog podmlađivanja i pametnih pojačanja, klub je dobio roster koji nije mogao da izdrži ritam sezone. Stigli su neprovjereni igrači, sa veoma visokim primanjima…

Još jednom je trener platio ceh, ali pravo pitanje ostaje bez odgovora: kada će uprava preuzeti odgovornost i shvatiti da je njen posao da stvori sistem, a ne da stalno traži krivca na klupi? Bez jasne vizije, dugoročnog plana i povjerenja u struku, nijedna promjena neće donijeti rezultat.

Koji su naredni potezi Budućnosti – ostaje da se vidi. Najvažnije pitanje je ko će na klupu “plavih”? Pominje se nekoliko imena, jedan od njih je Aleksandar Nedović.