Vladimir Jovović, dijete Sutjeske, odlučio je da se vrati u matični klub nakon što nije našao za njega adekvatan inostrani angažman.
Nakon četiri godine u Jablonecu, standardni crnogorski reprezentativac se u takvoj situaciji odlučio da neko vrijeme provede kod kuće, među svojima.
Za vrijeme trajanja ugovora, Jovović će novac koji bude primao od kluba, minimum po pravilima službe, donirati omladinskoj školi.
Neće uzimati premije prema pravilnicima, niti novac koji klubu sleduje ukoliko bude igrao za seniorsku reprezentaciju Crne Gore u narednom periodu.
Autor: Vlado Perović
“Ljubav za ljubav, sir za pare” – moj srednjoškolski profesor geografije bio je uvjerljiv u namjeri da nas natjera da shvatimo da za ocjenu treba da se izborimo znanjem. Ta mantra je trebala da nas pripremi za život koji dolazi, život u kojem su šoldi skoro sve. Nije njegova procjena bliske budućnosti bila pogrešna, samo je bila okrutna za tinejdžere koji su uživali u prvim pravim ljubavima i nezrelim emocijama, kojima novci nijesu bili prva stavka za prekrižiti na listi. Koliko mi fali do prvog miliona, zaspe li iko sa tom idejom?
Onda vas vrijeme i prostor nauče, dobijete jednu crtu koja razdvaja utopiju od realnosti. Na već izvajanu nadu, snove, lijepe misli, onu poslednju želju poslije laku noć, dok sklapaš oči, nabacaš neki teg da kosmos bude u balansu, nađeš dobar korektor, izmrljaviš sve što si idealizovao i kažeš sebi, lijepa li je ljubav, ali neka bude i malo para gospodaru. Priču o ljubavi, siru za pare, slušao si i gledao u holivudskom klasiku, Jerry Maguire, a kad Cuba Gooding Jr i Tom Cruise vrisnu ”Show me the money”, prihvataš to kao jedinu istinu.
”Show me the money”, postao je moto svakog od nas, jer koliko te plaćaju, toliko te cijene. Sve je to lijepo, odličan je projekat, sviđa mi se ideja, ali koliko je tu moje? Kao ratni poklič, prije nego krenete u bilo kakvu bitku, zavirite u novčanik, jer ovaj život se živi glavom, ne srcem. To je ta razlika od drage do drage, od druga do druga, to je ona funkcija jednako na vašem životnom digitronu.
A onda kad istrošite nadu da se sve nije pretvorilo u prebiranje po džepovima, pritiskanje pravih dugmića na bankomatima, da se nije sve svelo, na prvi, peti ili deseti u mjesecu, kad se uvjeravate u vašu vrijednost na životnom tržištu, pojavi se oaza u ovo doba fatamorgana, vijest da se Vladimir Jovović vratio u Sutjesku da igra bez nadoknade. Vjerujući u dobro obavješteni izvor, dajete sebi za pravo da još uvijek ne vjerujete u to što ste čuli. Shvatate da je pred vama jako važna životna lekcija, za vas, ali prije svega za one koji dolaze, da se u moru lakih logičnih odluka, krije i neka koja vam ubrza srce.
Vladimir Jovović, dijete Sutjeske, odlučio je da se vrati u matični klub nakon što nije našao za njega adekvatan inostrani angažman. Nakon četiri godine u Jablonecu, standardni crnogorski reprezentativac se u takvoj situaciji odlučio da neko vrijeme provede kod kuće, među svojima. Za vrijeme trajanja ugovora, Jovović će novac koji bude primao od kluba, minimum po pravilima službe, donirati omladinskoj školi. Neće uzimati premije prema pravilnicima, niti novac koji klubu sleduje ukoliko bude igrao za seniorsku reprezentaciju Crne Gore u narednom periodu.
Tako je Jovović odlučio da pokaže svima da se u Sutjesku vratio da bi namirio dušu, ne i novčanik. Njegov gest nije samo vrijedan za njegovu ličnu promociju i miran san, nego i kao putokaz djeci koja dolaze da je vrlo bitno da kad negdje odeš, imaš gdje i da se vratiš. Da se osjećaš dobro u svojoj komfornoj zoni, što Nikšić i Sutjeska za Jovovića jesu. Iako je mogao da bira klub u državi, regionu, igra za novac koji nije mali, odabrao je da posluša srce i da ostavi trag.
Iz njega je izašao lokalpatriotski krik, specifičan za Nikšićane. Nikšić su vazda bili ljudi, veliki, moćni, emotivni, srčani, spremni za sve, voliš ih, ne voliš, nema sredine. Nikšićani i Nikšićanke, danas su po svijetu đe god da upreš prstom, ali Nikšić ostaje kao početak puta, ne rijetko i poželjan kraj. Nikšić nosiš u sebi, ali i nosiš Nikšić sa sobom, pa se nasloniš na Ljuba, Vita, Miladina, od danas i Vladimira, Vlada, po potrebi.
Nikšić te povezao sa prvim vazduhom koji se udahnuo, onom prvom ladnom vodom sa Vidrovana, Nikšić ti napuni nozdrve mirisima lipe, pa u svakom sledećem gradu na koji naletiš tražiš i šetalište i Trebjesu i Stadion malih sportova, Krupac i Slano i korzo. Nikšić su i sva ona Vladimirova dvorišta i livade na kojima je gurao loptu, pomoćni teren, Stadion kraj Bistrice.
Ta specifična kombinacija plavog neba, zelene trave, onog vjetra koji pirka i u avgustu, naroda na tribinama koji te voli kad si dobar, ali zna i da se naljuti kad nijesi, vraća te na mjesto gdje si počeo i gdje osjećaš da pripadaš. Tamo je lijepo i kad ti čitav stadion skandira ime, tamo je lijepo i kad ti ne ide pa ti skandiraju funkcije članova familije. Naši smo, pa sve može. Kad gurate svoje snove, jurite svoje ideale, prije ili poslije dolazi sve na svoje, a za Vladimira, Vlada Jovovića, to je danas opet i samo Sutjeska.
Sutjeska je prva na tabeli, ima dobru ekipu, dobrog trenera, pa ako i kad se završi poštovanje epidemioloških mjera zbog korona virusa, vrijeme je da opet dokaže da ima i fudbalsku publiku, da se opet dolazi na stadion iz pravih namjera, da se podrže svoji i da se aplaudira drugima, ako zasluže. Fudbalski klub nije pravi i ne postoji bez punih tribina, a Vladimir vam je dao jak razlog da budete na njima prvom sledećom prilikom koja se ukaže.
Fudbalski klub je mnogo više od tima, od rezultata, fudbalski klub je prilika da se oko jedne ideje o igri, okupi mnogo ljudi na istim talasnim dužinama. Možete i da se šalite, da se ne volite, ali ne možete da se mrzite, igra vas ne uči tome. Svi smo naši i isti, neka razlika bude samo lopta više ili manje u mrežama. Bitno je da neku našu đecu izvedemo na put, da im omogućimo bolji život, da budu dobri ljudi. Da nam se vrate kao Vlado, sa načinom.
