Vojo Vukčević: Za Budućnost sam sentimetalno vezan kao za svoju familiju

Vojislav Vojo Vukčević je posjetio svoj klub u kome nije gost jer je predsjednik Skupštine FK Budućnost, ali je stigao drugim povodom – da zajedno uplovimo u istoriju giganta iz Podgorice, koji je imao i ima svoje poštovanje širom regiona i Evrope. A za to poštovanje su kroz vijek umnogome zaslužni igrači.

Čika Vojo je za 15 godina (1971-1985) u plavom odigrao 245 utakmica, postigao pet golova, prošao put od baraža, preko Kupa, do opasne ekipe u velikoj Jugoslaviji. I njega je, baš kao i mnoge iz njegove generacije, Budućnost gradila i izgradila kao jednog od najboljih defanzivaca vremena u kome je igrao.

“Budućnost za mene predstavlja neodvojivi dio života, pa sam za nju sentimentalno vezan kao za svoju familiju. Ona mi je samim rođenjem predodređena, te se sjećam da me je otac kao dječaka držeći za ruku vodio na stadion pod Goricom da bodrimo naše ”plave”. Taj osjećaj pripadnosti plavo-bijelim bojama je vremenom rastao i kulminirao je kada sam poslije nekoliko godina – kao gimnazijalac – zaigrao za prvu ekipu našeg kluba. Tada je cijelo IV-F odjeljenje – i djevojčice i muškarci – navijalo za svoju najbolju ”čistu peticu”. Kada bh matematičkom formulom morao izraziti definiciju mog uzajamnog odnosa sa klubom, ona bi glasila: Fudbalski klub Budućnost, znak jednakosti, ljubav i tačka”, nadahnut je Vukčević.

Prve emocije bile su vezane za baraž za popunu Prve lige – od pet kvalifikacija (1969, 1970, 1971, 1972, 1973) u kojima naš klub nije uspijevao da se domogne elite, plavi broj 5 je učestovovao u tri…

“Taj dio naše istorije je bio fatalan za sve nas. Ti penali su bili zla kob, kao da je to bila sudbina. Imali smo odličnu ekipu, igrali dobro, ali nismo uspjeli. Nije nam se dalo”, govori Vukčević, koji je sa saigračima samo dvije godine nakon povratku u Prvu ligu (1975) igrao finale Kupa Jugoslavije 1977. godine.

“Bilo je to zaista nešto izuzetno, sa današnje tačke gledišta – neponovljivo. Posebnu draž meču dali su navijači – Hajdukovi su zaposjeli istok Marakane, na sjeveru su uglavnom bile pristalice Zvezde, na jugu Partizana, dok su se Titograđani udobno smjestili na zapadu, naravno u hladovini! Ako uzmemo u obzir da je Titograd tog vremena brojio nešto malo više od 120.000 stanovnika, a ako se zna da na žensku populaciju ide 50% ukupnog broja, onda je jasno da su skoro svi odrasli i sposobni muškarci došli u Beograd da bodre plavo-bijele i konačno sve je bilo spremno za veliki okršaj”.

Marakana je bila krcata, a veći dio kultnog stadiona je navijao za “plave”…

“Izlaskom nas fudbalera iz tunela na travnjak Marakane prolomio se stadion – 70.000 ljudi dalo je oduška emocijama koje su se mjesecima taložile. Taj huk iz gledališta i eksplozija pirotehničkih sredstava otišli su u eter, narodski rečeno – spojili su se nebo i zemlja. To nam je dalo krila”, prisjeća se Vukčević.

Budućnost je u finalu bila potpuni autsajder, ali prvo poluvrijeme se igralo po našim notama: sjajna igra, dvije perfektne prilike, ali…

“Bili smo bolji u prvom poluvremenu, imali dvije stopostotne šanse: prvu je imao Ante Miročević, bila je izgledna prilika sa nekoliko metara, a pred kraj poluvremena Radovan Bošković je postigao gol, koji je sudija poništio. Drago Četka Kovačević je probio po desnoj strani, srušili su ga, bio je to faul za zatvor, sudija ništa nije svirao, Radovan je postigao čist gol, a onda je sudija svirao faul nepoštujući prednost”.

Drugo poluvrijeme je bilo u znaku “bilih”, ali…

“Hajduk nas je pritiskao svojom nevjerovatnom fizičkom spremom i čuvenim presingom kojeg je iz Ajaksa sa stažiranja donio njihov trener Ivić. Satjerao nas je na našu polovinu, ali smo nevjerovatnim naporom uspjeli da očuvamo neriješen rezultat. Hajduk je u drugom dijelu, uprkos dominaciji, imao samo jednu šansu: Đorđević je bio sam ispred našeg golmana Vujačića, pokušao da ga ”lobuje”, ali je ”lobujući” Vujačića, ”lobovao” i prečku”.

Produžeci su donijel trijumf Hajduka od 2:0, ali je ostala anegdota o “čuvenom jupiju”, kao i žal za velikim peharom…

“Hajduk je dominirao i visio je gol u vazduhu, prvo je Luketin topovski smjestio loptu u mrežu, a do kraja je Hajduk postigao još jedan gol jednom patentiranom akcijom – Šurjak je probio po lijevom boku, centrirao na prvu stativu, a Slaviša Žungul glavom smjestio u mrežu. Iskreno, i danas ostaje žal za šansom moje generacije”, jasan je Vojislav Vukčević.

Vojo je jedan od najboljih defanzivaca u istoriji kluba, kao i jedan od najboljih svoje generacije u velikoj Jugoslaviji: bio je nadomak reprezentacije, a definitivno je bio najbolji igrač finala Kupa 1977. Iz tadašnjih sredstava informisanja se može vidjeti da je dobio najveći ocjenu, kao i pohvale: U timu Budućnosti svoje drugove je poput Lovćena nadvisio korpulentni Vojislav Vukčević. Neizmjerno je izgarao i svima pomagao. Bio je to zaista junak, a kada je trebalo bio je suvereni gospodar u svom šesnaestercu. Znao je u odsudnim trenucima da djeluje smirujuće na svoje fudbalere. – pisale su tada Večernje novosti.

“Ne bih da pričam o sebi, ali sama situacija presing i pritisak Splićana morao je da izrodi nekoga, a pošto sam igrao libera negdje sam najviše “trpio”, pa sam možda došao najviše do izražaja. Može se reći da je to moja životna utakmica, ali bio sam timski igrač i kao tim smo napadali i kao tim smo se branili”.

Baraži, finale Kupa, velike utakmice u zlatnom periodu kada je Budućnost bila stabilan učesnik jugoslovenske elite, ali i Evropa – Vojo je prošao sve lijepo sa svojim plavo-bijelim klubom: 1977. je igrano polufinale Balkanskog kupa protiv Panatinaikosa, a 1981. je osvojena grupa Rapan (Intertoto) kupa…

“Tada smo u Atini remizirali 2:2, dok smo kod kuće izgubili sa 2:1, rano sam napustio revaš u Titogradu zbog toplotnog udara i žao mi je što nisam mogao da pomognem drugovima. Ali tako je to u fudbalu – bili su bolji i prošli su dalje”, vraća film Vukčević, pa se nadovezuje…

“Međutim, za dopadljivu igru i požrtvovanost sve nam se vratilo u tom Rapan kupu, koji je danas ekvivalent Ligi konferencija – osvojili smo grupu u kojoj su bili tada značajni evropski timovi: Vaker Inzburk, Odenze i Esters. Mi smo osvojili jednu od četiri grupe, a tada se igralo samo za prvaka grupa”.

Kup 1977. godine definitivno je najveći žal za Vukčevića i njegove drugove, ali čika Vojo se prisjeća još jedne lijepe priče, koja – nažalost – nije imala srećan kraj: plavo-bijeli su u sezoni 1978/79. igrali nestvaran fudbal pod komandom Gojka Zeca, ali…

“Tokom jeseni smo bili u strašnoj formi, igrali lepršavo, oduševljavali publiku, konstantno bili u vrhu tabele, jedno vrijeme čak i prvi… Međutim, na proljeće su se stvari promijenile: igrali smo mi i dalje, bili spremni za nešto veliko mi kao igrači, ali klub jednostavno u tom period nije bio dovoljno jak da nas isprati”, rekao je Vojislav Vukčević, koji je na poklon dobio kristalni globus i monografiju kluba “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost”, koja se može kupiti u našem fan shop-u.