Utakmicom u Londonu protiv Engleske crnogorska reprezentacija neslavno je završila takmičenje u A grupi kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2021. godine. No, prije nego sagledam ono što smo postigli u tom takmičenju, odnosno da sagledam naše muke, prokomentarisaću tuđe uspjehe.
Reprezentaciji Engleske utakmica protiv naše reprezentacije bila je 1000. Njihov Fudbalski savez osnovan je 1863. godine, prvi u svijetu, a reprezentacija je prvi meč odigrala 1872. godine. Do utakmice s nama pobijedili su 568 puta i pritom osvojili su jednu titulu svjetskog prvaka. Do izgradnje nacionalnog stadiona, gdje se danas igraju reprezentativne utakmice, igrali su na 53 stadiona širom Engleske. Veličanstvena prošlost! A, kako je to kod nas. FS Crne Gore osnovan je 2006. godine, kada je reprezentacija odigrala prvi meč. Utakmica s Englezima bila je 103. Ostvareni bilans ne navodim jer te podatke nijesam mogao pronaći. Sve utakmice kao domaćini odigrali smo na jednom stadionu ili bolje rečeno, to je pola stadiona jer ni danas njegova izgradnja nije završena. Mi ovakvi protiv njih onakvih i jubilarna utakmica je odigrana. Oni slavili od početka, a nama ostao jad i čemer.
Rezultati koje je postigla reprezentacija Crne Gore u tek završenim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo su očajni. Osvojili smo samo tri boda (igrali neriješeno s Kosovom i Bugarskom u Podgorici i s Bugarskom u gostima ) i pritom dali tri gola, a primili 22. Nikada gore, a gore ne može ni biti. Reprezentaciju su vodila dva selektora, u prvom dijelu Tumbaković koji je pobjegao u Beograd, kako se pokazalo kasnije, da bi preuzeo reprezentaciju Srbije, a potom Hadžibegić. Pod vođstvom Hadžibegića na pet kvalifikacionih utakmicama reprezentacija nije postigla gol. Sve ovo jasno pokazuje kako smo igrali i nema potrebe za dodatna elaboriranja. Ako smo na prethodnim utakmicama ovog kvalifikacionog ciklusa bili pretežno slabi i potpuno podbacili, na utakmici u Londonu smo se maksimalno obrukali. Desilo se nešto što je nepojmljivo da se dešava klupskim selekcijama, a kamoli reprezentativnim. Postao je stereotip kukati kako nam u svakoj utakmici fali mnogo igrača zbog povreda, pa i ovoj. Ubijeđen sam da toliko povrijeđenih igrača nema nijedna reprezentacija. Trebalo bi se zapitati zašto je to tako? Može li to biti zbog neadekvatnog rada u mlađim selekcijama kada se fudbaler fiziološki razvija, pa se kasnije taj nerad plaća? No, bez obzira kakav god tim izašao na teren, nije se smjelo desiti ono što nam se desilo. Suludo je i pomisliti da se protiv ozbiljne reprezentacije kao što je Engleska može odbraniti koncentracijom svih igrača ispred svog šesnaesterca i bez ijednog igrača u ekipi koji može proturiti vertikalnu loptu. Igrati stalno u širinu i nazad na svojoj polovini je dekadentno i ekipa koja tako igra osuđena je na propast. Igrati protiv Engleza i spremiti odbranu protiv prekida kao što je urađeno je neshvatljivo. Da su nam protivnici zadavali muke dobrim skokom, mogao bih shvatiti našu nemoć. Ne, oni su samo koristili loše postavljanje naših fudbalera i prazan prostor koji su ostavljali. Spora igra i mnogo individualnih akcija naših momaka su i te kako išli na ruku kvalitetnih domaćina. Još mnogo lošeg mogao bih reći o igri naše reprezentacije, ali to bi bilo gubljenje vremena. Ko je htio, mogao je i sam sve vidjeti.
Bilo koja sportska reprezentacija, a posebno fudbalska, jer se taj sport igra u cijelom svijetu, u svojem nastupu nema svrhu samo postizanje rezultata. Ona prezentira svoju državu u svijetu. I zato te selekcije volim i kada pobjeđuju i kada gube. Naravno, neuporedivi su osjećaji u ta dva slučaja. Poslije utakmice s Engleskom osjećao sam se kao da me je poplava izbacila. Nijesam mogao čitavu noć oka sklopiti. I sjutradan je bilo teško, ali emocije vremenom ostaju u zapećku, a razum prevladava. Reprezentacija koja je igrala u Londonu je naša, u tom momentu najbolja koju imamo. Možemo i moramo da se ljutimo na njih zbog onog što su radili na toj utakmici, ali ne možemo da prestanemo da ih volimo. Na kraju krajeva, ja ni na jednu utakmicu naše reprezentacije ne dolazim da bih podržao pojedinca. Dolazim da podržim crnogorsku reprezentaciju, ili još tačnije, da podržim svoju državu. Državu koju volim – volim sve njeno, zato i živim u njoj. Da nije tako, ne bih se mučio ovdje već bih se odselio u drugu državu koju volim. Na moje emocije ne može da utiče ni mnogo lošeg što se u njoj dešava, a pogotovo ne slaba igra reprezentacije. I svi koji vole svoju državu treba da u tome nađu motiv da i dalje prate utakmice fudbalske reprezentacije. Ako budemo takvi, oni će nam kad-tad vratiti dobrim rezultatima.
Već poodavno u kolumnama ukazujem da je naš fudbal u velikoj krizi. Sad konačno svi moramo glasno jasno reći da je to tako. Pokušavao sam, i tada i sada, da isprovociram kompetentne ljude da se organizuju i učine napor kako bi se pronašao put da se iz ovog mraka izađe. To je prioritet, a sve ostalo dolazi nakon toga. Mora svima da je jasno da naš najveći fudbalski problem nije seniorska reprezentacija. U Crnoj Gori nekog ko van institucija predlaže rješavanja problema smatraju „neprijateljem“ tih institucija, a to praktično znači i neprijatelj države. Nadam se da mi sportisti nijesmo takvi, pa se usuđujem izložiti, u kratkim crtama, neka moja razmišljanja o načinu prevazilaženja katastrofalne situacije u fudbalu.
Očekivati da će nam klubovi stvoriti igrački potencijal za budućnost, u ovom trenutku je apsolutno nerealno. Brigu o grupi najtalentovanijih fudbalera četrnaestogodišnjaka treba da preuzme FS Crne Gore.
Telekom 1. CFL mora što hitnije da postane razvojna liga. Da bi to bila, mora se promijeniti sistem takmičenja. Liga bi trebalo da broji 16 klubova koji bi morali da budu licencirani ispunjavajući oštre uslove za dobijanje licence. Ovim bi takmičenje bilo relaksirano, a ne kao do sada kada je maltene svaka utakmica odlučujuća za plasman u Evropu ili opstanak u ligi. Zato bi nova liga bila mnogo podesnija za forsiranje mladih igrača. Ostali klubovi bi bili podijeljeni u tri druge lige – južnu, centralnu i sjevernu.
Odluka Saveza da u prvoj ligi mora igrati jedan fudbaler mlađi od 21 godine nije mnogo pomogla našem fudbalu. Zato smatram da to pravilo treba mijenjati. Mislim da bi bilo bolje obavezati klubove da u protokolu imaju šest, čak i više fudbalera mlađih od 21 godine. Koliko njih bi igralo u prvoj postavi zavisi od toga kako bi se nametnuli kvalitetom. Uz navedeno trebalo bi omogućiti da u ekipi igra više stranih fudbalera nego sada. Klubovi koji imaju novac dovodili bi kvalitetne igrače i pravili dobru ekipu (tih je jako malo), a ko nema – radio bi kao do sada. Na ovaj način došlo bi do velikog „pročišćavanja“ ekipa, što je neophodno.
Ako neko misli da se postaje kvalitetan trener time što će dobiti profi trenersku licencu, grdno se vara. Treneri moraju da se maltene svakodnevno usavršavaju. Mora trenerska organizacija organizovati seminare na kojim bi istaknuta trenerska imena obrađivala interesantne fudbalske životne teme. Prisustvo trenera seminaru bio bi uslov za dobijanje dozvole za rad. Treba obavezati sve naše mlađe selekcije da igraju u istom sistemu.
Ima još dosta toga, ali za sada toliko. I ne radi se o tome jesu li moji prijedlozi prihvatljivi. Ne, treba ih posmatrati kao poziv za početak borbe za pomjeranje našeg fudbala s nule, gdje se sada nalazi.
Piše: Branislav Milačić
Izvor: pobjeda.me
