Fudbal nam je upao u ,,živi pijesak“

0

PIŠE: Branislav Milačić

Samo što su počele kvalifikacije za evropska fudbalska takmičenja crnogorski klubovi su eliminisani. Imali su povoljan žrijeb kao nikada do sada, ali zalud. FK Budućnost je prošao jedno kolo i to je bio naš maksimalni domet. Kao mnogo puta do sada, slušali smo poruke aktera ovih utakmica kako su spremni i jedva čekaju da istrče na teren, kako će se maksimalno boriti i dati sve od sebe, kako protivnika cijene, ali vjeruju u svoje kvalitete i još dosta toga i takvog, floskula do floskule koje daju lažnu nadu navijačima.

Fudbaleri ekipa koje su nastupale u ovom takmičenju ispunili su obećanja u pogledu borbenosti. I pored toga, uspjeha nije bilo. Nakon eliminacije, treneri odaju priznanje svojim igračima za borbenost, pomalo krive sudije za neuspjeh, konstatuju da su klubovi sa malim budžetima, prebacuju priču ka nastupajućem domaćem takmičenju. Mediji to sve nekritički prihvataju i život teče dalje kao da se ništa loše nije desilo. Ista priča svake godine, a niko ne pokušava proniknuti u suštinu. Zašto?

Postao je stereotip crnogorskog fudbala da se krucijalnim problemima bavimo samo usput. To se radi u TV prenosu utakmice, kroz razgovor sa, najčešće, fudbalski nekompetentnim ljudima ili pak sporadičnim oglašavanjem pojedinaca pisanim tekstom. Ništa se ne radi u stručnim organizacijama FSCG, gdje ne postoji stručni odbor koji bi se bavio par ekselans stručnim pitanjima, selektori nakon završetka mandata sjede kod kuće – niko ih ne uzima za trenera, u klubovima se bave samo finansijskim problemima, upućuju se neobrazloženi zahtjevi u vidu apela da država i Fudbalski savez finansijski pomognu, nema tematskih rasprava, nema okruglih stolova. Jednostavno, radi se pogrešno. Tako se ne radi u imalo razvijenim fudbalskim destinacijama. Ne shvata se da sve raspoložive snage treba staviti ,,u pogon“ kako bismo definisali probleme i utvrdili dijagnozu i time omogućili sljedeću fazu u kojoj bismo pokušali pronaći lijek za ozdravljenje našeg fudbala.

U crnogorskim ligama igra se, blago rečeno, prevaziđen fudbal. Ono što je bio hit u evropskom fudbalu pojavom Barselonine igre ,,tika-taka“, danas više nije aktuelno. Shvatilo se, konačno, i u Barseloni da se tako može igrati samo kad u veznom redu imate ekstra igrače sa izuzetnom vizijom i sposobnošću kreacije i uz to i ponekog vrhunskog individualca. Njemački treneri otvorili su oči kolegama i sada se traži brz pas i maksimalno korišćenje praznih prostora.

Što se radi kod nas?

Sa poprilično slabim igračkim kadrom naši klubovi igraju tako da je u prvom planu posjed lopte, igra ,,tika-taka“. U veznom redu su spori igrači koji mogu igrati samo „do noge“. Utrčavanje i korišćenje praznog prostora je misaona imenica. Pretrčane dužine naših igrača su zadovoljavajuće, ali karakteristike trčanja su katastrofalne. Jakim intenzitetom, naški rečeno šprintom, ima vrlo malo trčanja. Da bi se igrao moderan fudbal, brz napad mora početi od štopera, sigurnom loptom u dubinu. Mi takve štopere ne stvaramo i nemamo ih. Razlog za nekvalitetno trčanje i nemoderno igranje fudbala je taj što se kod nas igra sa premnogo pasova u širinu. U našem fudbalu nema muških duela, sudije su suđenje prilagodili slabašnim. Bez čvrstih duela nema pravog fudbala. E, sa svim navedenim u Evropu se ne može. Mogu fudbaleri izginuti na terenu, ali rezultata neće biti. Problema mnogo, a mi se ne hvatamo u koštac sa njima. Ima li u Crnoj Gori sposobnih da riješe ove probleme? Vjerovatno ima, ali ne mnogo, zato se na ispomoć mogu pozvati stručni ljudi iz inostranstva. Ne da nam, kao do sada, održe predavanje i vrate se kući, već da rade na programu oporavka crnogorskog fudbala.

FS Crne Gore je svojim pravilima ograničio broj stranaca u ekipi. Osim toga, postoji norma da se u prvoj postavi moraju nalaziti dva igrača mlađa od 21 godine. Ne znam čemu ovo prvo pravilo. Ako neko ima novca, zašto ne bi napravio dobru ekipu sa više stranaca. Ne postoji klub koji je u Evropi postigao uspjeh, a da u ekipi nije imao nekoliko stranaca. Da li bi KK Budućnost pravio vrhunske rezultate sa jednim skupim strancem? Ko će to da ulaže u crnogorski fudbal ako zna da bez stranaca nema rezultata na međunarodnom planu. Ne treba ograničavati klubove, ko ima para neka kupuje igrače, a ko nema neka ih stvara.

Nikada nije analizirano kakvi su efekti postignuti pravilom o obaveznom nastupu mladih igrača u prvoj postavi ekipe! Usuđujem se reći da nije bilo mnogo koristi. Upitno je što se u Crnoj Gori može postići naredbama, uvijek postoji efekat i kontraefekat.

Siguran sam da je u vrijeme stare Jugoslavije za prve timove naših klubova nastupalo više mladih igrača iako to nije bila klupska obaveza. Smatram da se problem mladih fudbalera mora riješiti na drugi način. Možda povećanjem njihovog broja pri licenciranju ekipe, pa najbolji neka igraju. Uz to, našu Drugu ligu treba tretirati razvojnom tako da mladi igrači u njoj stiču svoja prva iskustva.

U crnogorskim ligama više se ne može vidjeti oštar start, duela nema. Nakon svakog kontakta čuje se sudijska pištaljka. Takav pristup igri kasnije se plaća u Evropi. Pridaje se veliki značaj grešci sudije, a ne vodi se računa koliko svojim suđenjem utiče na tok igre. Do sada smo se bavili samo poštenjem sudija, koje nije upitno. Vrijeme je da se počne raditi na podizanju kvaliteta. I za to su nam potrebni ljudi sa strane jer sadašnji sudijski rukovodioci nemaju potreban kapacitet za dogradnju sudija. Ne može se od slabih đaka napraviti dobri profesori.

Uz navedeno, i mnogo nenapisanog, klupska organizacija ostaje kao važan segmenat. To je nešto od čega i te kako zavisi perspektiva našeg fudbala. Nakaradna zakonska rješenja o privatizaciji klubova i Zakon o sportu, koji ničemu ne služi, doveli su klubove do haosa. U njih ulazi ko hoće i kad hoće, ne održavaju se klupske skupštine i sa ulice se dolazi do rukovođenja klubom. Ne prave se godišnji planovi, ne licenciraju se klubovi, a treneri, igrači i sudije moraju. Pojedini klubovi igraju utakmice u drugim gradovima zbog nemanja sopstvenih terena. Mogao bih ovako nabrajati dugo.

Često se čuje opaska da ljudi iz politike rukovode klubovima. Nijesu oni tu zbog politike nego zbog moći da obezbijede finansijska sredstva u ovom teškom vremenu za klubove. Ubijeđen sam da nema kluba koji ne bi prihvatio da na njegovo čelo dođe osoba koja će obezbijediti potrebna finansijska sredstva bez obzira na njegovu političku orijentaciju. Nažalost, takvih nema.

Mnogim kritičarima nije smetalo kada su kao igrači plaćani od para koje su nabavljali ljudi iz politike. Sada kada ih je vrlo malo u klubovima, oni im smetaju i tjeraju ih. Da se ne bi dešavale takve stvari i da bi klubovi mogli da funkcionišu normalno, moraju se zadužiti kompetentni ljudi koji bi izašli sa prijedlogom rješavanja ovog problema. Samo stručni argumenti mogu natjerati državu da reaguje i sistemski ga riješi.

Rukovodstva klubova nijesu svjesna da je pogubno što u klubovima nema fudbalski znavenih ljudi koji bi kreirali stručnu politiku kluba u kojoj bi preovladavalo stvaralaštvo. Rukovodioce interesuju samo bodovi, prodaja igrača i izlazak u Evropu kako bi u klub pristigla novčana sredstva. Zbog toga naši predstavnici u kvalifikacijama svake godine startuju sa slabijim timom od onog sa kojim su ostvarili izlazak u Evropu. Ovaj problem mora se rješavati dogovorom klupskih rukovodilaca, rukovodstva saveza i vodećih ljudi iz Ministarstva sporta. Uz to, Savez mora da napravi plan razvoja crnogorskog fudbala i da klubovi koji ga ispunjavaju osjete benefite, u prvom redu finansijske.

Ovim tekstom, kojim samo dotičem probleme, pokušavam da iniciram odgovorne, da ih probudim, jer se mora reagovati. Fudbal nam je upao u ,,živi pijesak“, ko će mu dati ruku spasa ako ne oni. Spasiti se može, vidimo na primjeru Malte, učimo od drugih. Što će nam nova infrastruktura ako nemamo dobre klubove i dobre igrače. Izvlačenje fudbala iz krize je multidisciplinaran problem i za njegovo rješavanje treba imati stručnjake iz više naučnih disciplina.


Ostavite odgovor

Please enter your comment!
Please enter your name here