Siniša Mihajlović je heroj na Apeninima. Čovjek, koji se junački bori i nosi sa teškom bolešću, a i dalje ne želi da ostavi fudbal i Bolonju. Srbin je i dalje šef struke italijanskog tima, a tu misli da ostane još dugo vremena.
U posljednjih šest mjeseci sa svih strana su stizale poruke podrške u bici protiv leukemije, tokom koje je nastavljajuo da gleda treninge iz svog bolničkog kreveta putem videolinka i održavao razgovore sa timom putem Skajpa.
„Mislim da su me ljudi konačno razumjeli. Mjesecima sam dobijao toliko naklonosti, ne samo od poznatih ličnosti, sportskih ličnosti i političara, već i od obožavalaca iz svih klubova i ljudi koje nisam ni poznavao. Potpuni stranci su bili zabrinuti za mene. Ako su moje riječi ili postupci dali neku hrabrost nekome da prođe kroz tešku situaciju poput ove, onda je to za mene vrijednije od Skudeta.“, rekao je za magazin Gazeete delo Sport, Sportvik.
Nakon tri ciklusa hemoterapije presađena mu je koštana srž i sada je na putu ka punom oporavku, uz pomoć mamine kuhinje, „da bi nabavio još nekoliko kilograma.
„Nisam mogao da tražim bolji Božić. Provesti ga sa porodicom, u trenutnom stanju, nešto najviše čemu sam mogao da se nadam. Testovi idu dobro, svaki dan se osjećam jačim, pored sebe imam majku, suprugu, djecu. A Bolonja je dobila posljednje dvije utakmice. Osjećam se miran i srećan zbog svega, rekao je najbolji trener u izboru FSS-a za 2019. godinu.
Mihajlović se mnogo promijenio, sada radi skroz druge stvari nego prije bolesti u kojima i te kako uživa.
„Sada mogu da cijenim svaki trenutak, stvari koje ranije nisam ni primijetio, jer sam bio u takvoj žurbi da radim. Naučio sam da slušam, da posmatram izraze onih ispred mene. Uživam u jednostavnim detaljima u životu koji sada izgledaju neprocjenjivo. Ranije sam odlazio na jutarnje trčanje sa slušalicama kako bih se riješio stresa, ali sada hodam 7-10km dnevno da bih umjesto toga napunio baterije. Gledam oko sebe, slušam, udišem svjež vazduh, što je poslije tri mjeseca u bolničkom krevetu sa klima uređajem predivna senzacija. Otkrio sam ponovo dio sebe za koji zapravo nisam znao da je tu ili bar da sam to skrivao. Sad plačem na bilo čemu. „Siniša je postao uplakana beba“, kažem sebi s vremena na vrijeme, ali takođe mi je prijatno da osezim intenzivne emocije, a ne da ih suzdržavam“, objašnjava Mihajlović.
Siniša nije više temparaentan kao prije, naučio je i da izbroji do deset kada ga nešto iznervira.
„Možda bih bio srećan, tužan ili iznerviran, ali uvijek na maksimalnom nivou intenziteta, bez filtera. Čak sam postao strpljiviji! Kao igrač, nisam mogao da odbrojim ni jednom prije nego što sam reagovao, a kamoli do 10. Naučio sam da brojim do šest ili sedam, znam da mogu stići do osam, ali brojanje do 10 je vjerovatno iznad mene .
Koliko se promijenio najbolje svjedoči i nedavni detalj sa meča Bolonje i Lećea, kada je Mihajlović ušao da smiri Garija Medela, koji je posle toga htio da se obračuna i sa Mihajlovićem.
„Želio sam da probudim sve i kada je Gari reagovao tako, moj se temperament rasplamsao, ali ja sam stao. U prošlosti, da me je igrač vrijeđao na terenu, bacao bih ga tamo i tamo“, zaključuje Siniša Mihajlović.
