Nekadašnji trener Budućnosti Branislav Brano Milačić osvrnuo se u svojoj kolumni u Areni na novonastalu situaciju u FK Budućnost.
Prethodna sedmica bila je u znaku novog rukovodstva Budućnosti, koje je počelo da vuče poteze da bi, kako oni saopštiše, promijenili pristup načinu komunikacije i rada u klubu i svim selekcijama. Nakon izbora sportskog direktora, sljedeći potez bio je promjena dosadašnjeg trenera Brnovića i postavljanje novoizabranog sportskog direktora Miloševića na njegovo mjesto, kako rekoše privremeno. Ne želim da nagađam što se dešavalo i zašto se trener Brnović u novu koncepciju nije uklopio, ali de fakto on je smijenjen. Rukovodstvo kluba potencira činjenicu da trener nije želio sporazumni raskid ugovora. Gospodo, ugovor koji ima Brnović je rezulat dogovora između njega i kluba.
I što ste htjeli? Ekipa koju vodi zauzima prvo mjesto na tabeli, a da on radovoljno raskida ugovor. Što će onda ugovori ako bi klub mogao, kada mu se prohtje, da se bez posljedica rastane s trenerom. Nije Brnović želio da rukovodstvu učini merak i raskine dobar ugovor i da ne bude obeštećen. Moraće klub da plati ovakav neslavan rastanak s trenerom. Na kraju krajeva, to je praksa u cijelom fudbalskom svijetu.
U svijetu se vrlo često dešava smjenjivanje trenera, pa zašto ne bi i u Crnoj Gori? Svako klupsko rukovodstvo, kao što postavlja trenera ima pravo i da ga smijeni. Međutim, smjena trenera čija je ekipa poslije dužeg vremena zasjela na čelo tabele je krajnje neobična. Dugo sam u fudbalu i tako nešto ne pamtim. Ovaj potez rukovodstva kluba mogu shvatiti samo kao čudan. Kada je ekipa Budućnosti bila na drugom mjestu na tabeli, a Brnović drastično kažnjen od disciplinskih organa FS Crne Gore, nije bilo govora o njegovoj smjeni, naprotiv, dobio je apsolutnu podršku rukovodstva. Kada je kazna istekla i on se vratio na trenersku klupu, a ekipa došla do prvog mjesta, slijedi smjena. Čudno da čudnije ne može biti. Svuda u svijetu rezultati su mjerilo rada trenera. Ako se smjenjuje trener čija je ekipa na prvom mjestu, ne znam što treba očekivati od novog trenera, sem da ekipa bude još ubjedljivije prva. Ovim potezom vodeći ljudi u klubu, posebno predsjednik i sportski direktor, preuzeli su veliku odgovornost pred svojim navijačima. Česta i brzopleta promjena trenera je ono što najviše zamjeram ljudima koji o tome odlučuju. To sam zamjerao i dosadašnjim rukovodstvima Budućnosti. U konkretnom slučaju potpuno mi je nejasno kako koncepcijske razlike rukovodstva i trenera mogu dovesti do razlaza prije kraja polusezone. Nema koncepcije koja se može sprovesti za mjesec, koliko još traje ovaj dio prvenstva. Bio sam sklon pomisliti da se ne radi o tome. Kada se u javnosti pojavilo ime novog trenera postalo mi je jasno. Predsjednik iz Švedske, direktor iz Švedske, pa je trebalo stvoriti prostor za trenera iz Švedske. Šveđani zavladaše našim klubom. To ne bi ni bilo tako loše da predsjednik nije prvi put na čelu nekog fudbalskog kolektiva, da sportski direktor nije prvi put direktora da trener nije prvi put trener prvoligaškog kluba. Direktor Milošević reče da pri izboru nijesu odlučivale rodbinske i kumovske veze. Prisjećam se da su u Budućnosti imenovani sljedeći treneri: Brnović, Govedarica, Vermezović, Kažić, Ivanović, Ješić… Oni u rukovodstvu kluba nijesu imali rođake i kumove. Zato poručujem direktoru da se drži svoga posla, jer za ocjenjivanje načina rada kluba u prošlosti niti je sposoban niti kompetentan. Reče direktor da je novi trener dobar čovjek i podesan za saradnju. Nikada nijesam čuo da se trener bira po tim kriterijumima.
Osnovno je prethodni rezultati koji njega nijesu preporučili. Što se ovo radi našim klubom, kukala nam majka!? Volim Budućnost bez obzira ko je u njenom rukovodstvu, ko su treneri i igrači. Zato ne bih volio da se ova uprava pamti po neshvatljivim potezima. No, ako nakon ovoga bude boljitka, slijede im čestitke.
U suprotnom, otkriće svoju fudbalsku nekompetentnost. Biće po onoj narodnoj, “sami pali, sami se ubili”.
Nije bilo ljubitelja fud bala u Crnoj Gori koji se nije obradovao kada je prošle godine definitivno donešena odluka da se gradi fudbalski stadion na Cetinju.
Nije ni čudo, kako se ne bi radovali prvom novoizgrađenom fudbalskom stadionu u novijoj istoriji Crne Gore. U jednoj kolumni iz tog vremena konstatovao sam da sa silnim investitorima kao što je država Crna Gora i FS Crne Gore stadion treba da bude izgrađen u predviđenom roku, jer problema s novcem neće biti.
Konstatovao sam da će sve zavisiti od izvođača radova i da treba izabrati pravog. Izvođač je izabran i ja, ni tada, ni sada, nijesam niti ću procjenjivati njegov kredibilitet. Znam da su od cetinjske fudbalske javnosti, od samog početka gradnje, stizale vijesti da gradnja ne teče planiranim tempom.
Naravno, nijesu izostali javni demanti od investitora, tako da se ni tada, ni kasnije nije znalo pravo stanje. Vrijeme je prolazilo, a izgradnja stadiona bila je u zapećku. Konačno prošle nedjelje predsjednik Vlade Marković nenajavljeno je posjetio gradilište.
Ovakva posjeta jasno je upućivala na zaključak da nešto nije u redu i da investitori gube povjerenja u graditelje. Predsjednikova poruka da može doći do raskida ugovora ako se gradnja ne ubrza i ne bude odvijala po predviđenoj dinamici dosta govori. Jasno je da se sa izgradnjom poprilično kasni. Znajući kakvi su zimski dani na Cetinju, siguran sam da postoji period zatišja na gradilištu. Koliko će tek tada kasniti završetak radova. E, upravo to meni nije jasno. Svuda u svijetu izvođači radova plaćaju penale kada prekorače zadate rokove gradnje. To ih i te kako motiviše da u prihvaćenom predviđenom roku, završe radove. Zašto tako nije kod nas? Da ima toga i te kako bi oni koji grade vodili računa o rokovima. Oni koji ih ne bi mogli ispoštovati, ne bi ni učestvovali na tenderima. Ovako, ponašaju se opušteno, po onoj kako, mladi šatrovački kažu “lakopo”, završiće se kad-tad.
Branislav Milačić
