Na današnji dan: Ljudi, je li to moguće, ludnica, tresu se tribine

0

Bila je to jedna od onih nezaboravnih utakmica reprezentacije Jugoslavije, duel koji se prepričava decenijama. Drama, epska pobjeda Jugoslavije, države koje više nema, ali sjećanje ne blijedi. Prije nekoliko dana u saobraćajnoj nesreći je tragično stradao Miodrag Ješić, jedan od aktera splitske drame, nešto ranije nas je napustio selektor Todor Veselinović…

Priča je počela 8. januara 1982. godine, kada je u Parizu obavljen žrijeb kvalifikacionih grupa za Euro 1984. Reprezentacija Jugoslavije, iza koje su bile tri godine velikih uspjeha, dobila je status nosioca i odlično prošla s kuglicama. Plavi su za protivnike dobili selekcije Velsa, Bugarske i Norveške i činilo se da će se s lakoćom plasirati na finalni turnir u Francuskoj.

No, do kraja godine atmosfera u i oko nacionalnog tima se dramatično pogoršala. U junu 1982. su Plavi doživjeli debakl na Svjetskom prvenstvu u Španiji, ispali u grupnoj fazi, zbog čega je odstupio selektor Miljan Miljanić. Za njegovog nasljednika je Fudbalski savez Jugoslavije imenovao Todora Tozu Veselinovića, legendarnog igrača Vojvodine i dugogodišnjeg reprezentativca, koji je u trenerskoj karijeri Novosađanima donio vicešampionsku titulu u sezoni 1974-75.

Uprkos neraspoloženju javnosti, Veselinović je u kvalifikacije ušao s timom čiji su kostur činili akteri debakla na Mundialu u Španiji, pa se u prvoj utakmici kvalifikacija za Euro 84 pojavio samo jedan debitant – Faruk Hadžibegić. No, katastrofalna igra i poraz u Oslu (1:3), 13. oktobra 1982. godine, Veselinovića su otjerali u drugu krajnost. Otpisao je prve zvijezde i u narednih 20-ak mjeseci otvorio vrata reprezentacije skoro svakom fudbaleru koji je s iole uspjeha nastupao u Prvoj ligi.

Skoro nevjerovatan je podatak da je pet sedmica kasnije, u drugoj utakmici kvalifikacija protiv Bugarske u Sofiji, debitovalo čak šest igrača – Slavoljub Nikolić, Nijaz Ferhatović, Zvonko Živković, Miodrag Ješić, Mitar Mrkela i Zvezdan Cvetković! Još nevjerovatnije je da je tako sastavljena reprezentacija pobijedila Bugare (1:0). No, krajem godine, u kaljuži na Stadionu pod Goricom u Titogradu, Plavi su još jednom kiksali i samo remizirali s Velsom (4:4), pa su prvi dio kvalifikacija završili s dva boda zaostatka za Zmajevima s britanskog ostrva.

U drugom dijelu kvalifikacija “Toza” je vratio Safeta Sušića u reprezentaciju, što mu je “Pape” vratio golom i asistencijom za pobjedu nad Norveškom u Beogradu (2:1). U decembru 1983. na programu su bili susreti odluke. Najprije su Plavi 14. decembra neporaženi napustili Cardiff (1:1), u utakmici u kojoj su Velšani mogli pobjedom izboriti prvi plasman u završnicu nekog turnira nakon 26 godina. Veselinovića je spasio Mehmed Baždarević, koji je osam minuta prije kraja savladao Nevillea Southalla, legendarnog golmana Evertona, i donio važan bod Jugoslaviji.

Ostala je samo posljednja utakmica protiv Bugarske na splitskom Poljudu, na današnji dan prije 39 godina. Uoči susreta odluke Vels je sa sedam bodova i gol-razlikom 7:6 još držao prvo mjesto koje vodi u Francusku, Plavi su bili drugi s bodom manje (gol-razlika 9:9), Bugari treći s pet poena (gol-razlika 5:5).

Računica je bila jasna: Jugoslavija je trebala pobjedu u posljednjoj utakmici, Velšani su se nadali remiju ili pobjedi Bugarske 1:0. Šansu su imali i Bugari, a za prvo mjesto im je bila neophodna pobjeda s dva gola razlike ili svaki trijumf u kojem će postići najmanje tri gola (3:2, 4:3…). Postojala je još jedna opcija: Da u slučaju pobjede Bugarske rezultatom 2:1 o putniku u Francusku odlučuje žrijeb između Velsa i Bugarske.

Iako je bilo mnogo opcija, tri reprezentacije imale šansu za plasman na Euro, niko nije mogao zamisliti kakva će se drama dešavati na Poljudu 21. decembra 1983. Od prvog zvižduka španskog sudije Castilla Bugari su izgledali bolje na terenu, ubitačnim kontrama stvarali šanse pred golom Zorana Simovića. Bolja igra gostiju nagrađena je u 29. minutu: Božidar Iskrenov je jurnuo s centra, prešao istrčalog Simovića i poslao loptu u praznu mrežu (0:1). Samo dva minuta kasnije pomalo neočekivano izjednačenje: Srećko Katanec je počeo akciju, nastavio Zlatko Vujović, da bi u šesnaestercu loptu grudima uštopao Safet Sušić i velemajstorski iz poluokreta savladao Borislava Mihajlova (1:1).

Početkom drugog poluvremena Plavi su odškrinuli vrata Francuske u akciji koja je dosta podsjećala na izjednačenje: Opet je Zlatko Vujović pronašao Sušića u šesnaestercu i opet je velemajstor s Koševa iz poluokreta pogodio mrežu (2:1). Činilo se da će Bugari psihološki “pasti”, a puleni Todora Veselinovića rutinski privesti utakmicu kraju, no ekipa Ivana Vucova se ne predaje. U 60. minutu Rusi Gočev izvodi slobodan udarac, Simović pravi jedinu grešku na utakmici, ne uspijeva uhvatiti loptu nego je odbija do Georgija Dimitrova koji postiže izjednačujući pogodak (2:2).

Bio je to rezultat koji je u završnicu vodio ekipu Velsa, baš kao što je tada postalo jasno da bi bilo koja pobjeda Jugoslavije ili Bugarske jednoj od ove dvije selekcije vizirala kartu za Francusku. Stoga ne čudi da se u finišu utakmice na Poljudu igralo kao na “terminu” fudbalskih rekreativaca, bez mnogo razmišljanja o odbrani vlastitog gola. Ko postigne pobjednički gol, ide na Euro 84. U takvoj igri su Plavi jalovo napadali, a Bugari s lakoćom stvarali šanse iz kontri. Da na društvenim mrežama nema snimaka, mlađim čitateljima bi teško bilo opisati kakve su šanse promašivali gosti u posljednjim trenucima.

Vrhunac drame desio se 12 sekundi nakon isteka 90. minuta. Čak trojica bugarskih napadača istrčali su “sami kao duhovi” pred Simovića, Radoslav Zdravkov je mogao birati ugao ili asistirati, pucao je, a golman Hajduka bravurozno odbranio. “Nema više vremena za bilo šta”, govorio je legendarni komentator Mladen Delić, kada je Simović iz očaja ispucao loptu u 90. minuti i 38. sekundi drame na Poljudu. Sudija Castillo je gledao na sat, dok je rezervista Sulejman Halilović na centru prihvatio loptu, dodao Zlatku Vujoviću, koji je jurnuo prema šesnaestercu. Uslijedilo je trenutak koji se prepričava skoro četiri decenije: Vujović je sjajno centrirao, pronašao Ljubomira Radanovića, koji je zaplivao i glavom savladao Mihajlova za erupciju na Poljudu i čitavoj Jugoslaviji (3:2).

“Ljudi, pa je li to moguće, ludnica, šta je ovo, tresu se tribine”, komentar Mladena Delića ušao je u legendu yu-mitologije. U junu naredne godine će reprezentacija Jugoslavije doživjeti takav debakl u završnici Evropskog prvenstva da su mnogi ljubitelji fudbala “proklinjali” rasplet utakmice u Splitu, odnosno smatrali su da bi bolje bilo da Plavi nisu izborili finalni turnir. No, onda bismo ostali bismo uskraćeni za nezaboravnu rečenicu Mladena Delića. Ljudi, je li to moguće…

Jugoslavija – Bugarska 3:2 (1:1)

Split, 21. decembar 1983. Stadion Poljud. Gledalaca 35.000. Vrijeme vjetrovito, teren raskvašen i blatnjav. Sudija: Augusto Lamo Castillo (Španija). Strijelci: 0:1 Iskrenov (29), 1:1 Sušić (31), 2:1 Sušić (53), 2:2 Dimitrov (60), 3:2 Radanović (90).

JUGOSLAVIJA: Simović, Zo. Vujović, Ješić, Katanec, Peruzović, Radanović, Zl. Vujović, Gudelj, Sušić, Baždarević, Mlinarić (Halilović). Selektor: Todor Veselinović.

BUGARSKA: Mihajlov, Sirakov, Arabov, Petrov, Dimitrov, Zdravkov, Iskrenov, Sadakov (Borisov), Gočev, Gospodinov, Mladenov (Danov). Selektor: Ivan Vucov.

Ostavite odgovor

Please enter your comment!
Please enter your name here