Bivši fudbalski reprezentativac Crne Gore Radomir Đalović, nekadašnji omladinac Crvene zvezde trenutno, radi kao pomoćni trener Rijeke, koja je postala mirna luka momka iz Bijelog Polja koji je sa 13 godina krenuo u svijet da potraži fudbalsku sreću.
Kao asistent Željka Sopića već u srijedu igraju prvi od dva meča finala Kupa Hrvatske.
Đalović se prisjetio kako je došao iz malog grada u Beograd.
“Došao sam kao dijete sa 13 godina iz Bijelog Polja. Sam, nikog nisam znao u Beogradu, svi su mi ostali u Bijelom Polju i bilo je teških trenutaka. Ali to me je izgradilo kao čovjeka. Živio sam pet godina u onoj baraci preko puta Marakane kod pekare Kruna, sa Nemanjom Vidićem, bili smo drugari, kao i sva djeca koja dođu sa strane u Zvezdu. Vidić je tada bio mršav, nije imao razvijene grudi, ali je uvijek bio striktan i posvećeno trenirao. Stekao sam tamo mnogo prijatelja, trenirali su me legende poput Duleta Savića, Vojina Lazarevića, Mileta Jovina, Kuleta Aćimovića, Zvonka Radića… Vojkan Melić je bio direktor škole. Mnogi iz te generacije danas grade trenerske karijere. Aleksandar Luković, Jovan Damjanović, Slavoljub Đorđević, Žarko Lazetić, ja…“,kreće priču Radomir Đalović.
Na pitanje ko je tu bio najveći potencijal, Đalović odgovara:
„Isto ime i prezime. Sremski Slobodan Santrač. Takođe, Joca Damjanović je bio ogroman talenat, najveći u državi. Mogao je i morao mnogo više da napravi. Igor Kalaba iz Zemuna je bio takođe strašan potencijal, svi su mislili da je buduća ’devetka’ Zvezde. Žarko Lazetić je bio baš dobar igrač. Ali najveći talenti iz mlađih selekcija to ne potvrde uvijek u seniorima“, dodao je Đalović.
Đalovića itekako boli što nije dobio šansu u Zvezdi.
„Jesam bio razočaran, boljelo me je, ali tako ti je to kad si dijete i kad ne razmišljaš. Kad gledaš iz ove perspektive, drugačije to sve izgleda. Znate li vi ko su tada bili napadači Zvezde? Drulić! Pjanović! Jelić! A ti mlad i nestrpljiv. Realno je bilo da odem na pozajmicu, pa da se vratim. Oni su htjeli da me negdje pozajme, ali ja nisam želio, bio sam impulsivan, neiskusan i otišao sam u Železnik. Tamo sam nešto malo igrao, dao dva gola, ali nije to bilo baš najbolje. Bio sam klinac, a oni su imali top ekipu i nisam mogao da dođem do izražaja. Rađenović, Majstorović, Slobodan Marković, Vujačić… I šta ćeš, brate, tražiš sreću negdje drugo“.
U jednom momentu stiže poziv iz Hrvatske.
„U jednom trenutku Železnik hoće da me pošalje na pozajmicu u Dorćol, imao sam probu u Zenici, a stiže i poziv prvaka Hrvatske. Kad sam potpisao za Zagreb, bio sam prvi igrač poslije rata koji je došao u Hrvatsku. Imao sam 18,5 godina i dvije i po sezone sam nosio dres Zagreba, koji je sezonu ranije postao prvak Hrvatske. Prvi i jedini put u klupskoj istoriji“.
Đalović ističe da je Zagreb bio najbolja opcija tada i nije pogriješio.
„Pokojni otac je rekao da sam biram i nije me sputavao. Zagreb je bilo nešto najbolje što je moglo da mi se desi. Šampioni Hrvatske i tada ozbiljan klub. Igrali smo kvalifikacije za Ligu šampiona, čekao nas je dvomeč sa Mančester Junajtedom, ali u 94. minutu smo golom iz penala ispali od mađarskog Zalageršega. Sportska i finansijska tragedija poslije koje je klub počeo da pada. Otišli su neki igrači i otvorila se šansa za nas mlađe“, istakao je Đalović.
Zagreb ga je pogurao kod Pižona u mladu reprezentaciju Srbije i Crne Gore.
„U prvoj utakmici plej-ofa protiv Norveške smo pobijedili sa 5:1, igrao je čak i Vidić… A onda bez njega u revanšu smo izgubili sa 0:3 i zamalo ispali. Ali stvarno smo bili strašna generacija: Bane Ivanović, Baša, Jokić, Neziri, Džoni Mijailović, Stančić, Marić, Boško, Simon… Branio Milojević. Danko Lazović, Andrija Delibašić i ja smo bili u špicu. Zamisli kakav smo tim imali kad Mirko Vučinić nije išao na EP. U grupi smo dobili ozbiljno jaku Hrvatsku sa Kranjčarom, Eduardom, Zahorom… Bane je ušao i dao gol za pobjedu. Onda smo pobijedili Bjelorusiju sa braćom Hleb, pa na penale Šveđane s onim visokim Elmanderom u špicu… Došli smo do finala sa Italijanima, ali su oni sa Đilardinom, De Rosijem, Barzaljijem i ostalima bili jači“, ističe Đalović.
Za Đalovića je Mirko Vučinić najbolji igrač sa kojim je igrao.
„Mirko Vučinić! Najveći majstor. Igrao sam Robijem Prosinečkim u Zagrebu, bio mi je kapiten. Robi je bio bog! Ali kad smo igrali zajedno, on je već imao 35-36 godina. Stalno sam trčkao oko njega i zvao Robi, Robi… A, on se okrene: ’Đale, nemoj da me zoveš. Ti samo trči i ona će doći’. Bog. Strašan tip. Imam ogromno poštovanje prema njemu. Ali sa njim nisam igrao u naponu snage. Zamisli šta je bio sa 20 godina i sa onom brzinom…. Sa Mirkom sam igrao kada je bio na vrhuncu“, dodao je Đalović i dodao:
„Dođeš u ponedjeljak, utakmica u subotu… Ja da ne treniram te dane, možeš slobodno da me baciš. Neupotrebljiv sam za utakmicu. A Mirko… Samo se petkom malo preznoji i onda u subotu bude najbolji na terenu. Kako god mu je daš, on je primi. Šutira iz svake pozicije. Lijeva, desna, glava… Brzina, tehnika, dribling. On mi je broj jedan. Da su mu se u naponu snage poklopile neke stvari, bio je igrač za Real Madrid. Ali dobro, naosvajao se i sa Juventusom“.
Najdraži momenat iz karijere?
„Prvi gol za Crnu Goru i onaj protiv Hajduka“, bez mnogo razmišljanja bira Đalović.
Đalović žali za rezultatom u reprezentaciji.
“Imali smo top generaciju, sjajnu hemiju i veliku šansu. Nadam se da će Crna Gora uspjeti da se plasira neki veliki turnir. Sve zemlje u okruženju su bile na nekom takmičenju osim nas. Valjda će se i to desiti.
U Crnoj Gori je Đalović završio igračku karijeru i počeo trenersku.
„Pred kraj karijere sam igrao u Budućnosti, Rudaru, Titogradu, Grblju… Logično mi je bilo da ostanem u fudbalu. U Crnoj Gori sam završio A i B trenerske licence, a sad ovdje u Hrvatskoj završavam pro licencu“.
