Delibašić o utakmici života: Nisam klonuo, prethodnih šest mjeseci najbolji dio mog života

0

Iza Andrije Delibašića su vjerovatno najtežih, ali kako on kaže, i najljepših šest mjeseci u životu.

Bivši reprezentativac Crne Gore, golgeter Partizana, Rajo Valjekana, Herkulesa, suočio se sa tumorom na mozgu.

“Od prvog časa mi je bilo jasno da će ovo biti trka na duže staze. Zasad je prošlo tek šest mjeseci i mogu da kažem da predstavljaju najbolji dio mog života. Kako u fizičkom smislu, jer se dobro osjećam, tako i sa aspekta ljubavi i podrške koje sam osjetio. Čovjek mora da bude zahvalan što je ostao živ, da može da vidi sve to. Neko ne dočeka da spozna svu emociju koju drugi ka njemu emituju. Ja jesam“, rekao je Delibašić za Mocartsport.

Na insistiranje supruge Milice javio se ljekaru.

„Nikakve simptome nisam imao. Samo sam najednom osjetio konfuziju. Ništa više. Mali umor se iz dana u dan povećavao. Zakazan pregled ionako nisam imao. Bio sam u Baru, na treningu Mornara, popodne su krenuli atipični bolovi u glavi. Znam kako je kad ’puca’ taj dio tijela, ali ovo je bilo drugačije. Ne samo čelo ili migrena, nego bukvalno cijela glava. Osjetio sam prelamanje, nalik munjama i gromovima. Tek tad, na nagovor supruge, krenuo sam u Urgentni centar u Podgorici. Nalazi koji se tiču krvne slike ili pritiska bili su u redu. Onda je supruga bukvalno molila ljude da odrade skener, jer nisam neko ko ima malu toleranciju na bol. Bio sam ranije podvrgnut operacijama glave, usljed raznih udaraca, nemam s tim problem, ali ovi bolovi su bili neizdrživi. Sjećam se da je bio petak, nalazio sam se u polusvjesnom stanju, sve mi se miješalo pred očima, ali sam znao šta se dešava. I evo, sad vam kažem, koliko god čudno nekom djelovalo, nisam se mnogo potresao kad sam čuo dijagnozu“.

Doktori su u zdravstveni karton zaveli „lezije ili netipične promjene na kori mozga“. Uslijedio je dodatni pregled magnetnom rezonancom, pa konsultacije sa neurohirurgom.

„Već tad je nagoviješteno da je situacija loša, ali smo čekali da pošaljemo nalaze za Beograd, jer u Podgorici, koliko god bile opremljene operativne sale, nema aparature za mikrohirurgiju. Morao sam na operaciju tumora mozga“.

Jednostavno nije imao vremena da razmišlja o bolesti.

„A moja prva reakcija – ništa! Ni sad ne mogu da razaznam da li sam u trenutku kad mi je saopštena vijest bio pod uticajem lekova, da li je tumor već narastao do mjere da je malo štetio pojedinim funkcijama, da li sam se stvarno osjećao dobro. Ljekari su mi dali terapiju za smanjenje otoka, jer je bio veliki pored mjesta gde je tumor. Čim je otok prestao da pritiska nervno korijenje više nisam osjećao bol, što mi je u tom trenutku bilo najvažnije. Uspjeli smo da dođemo do ljekara koji je konstatovao da je mjesto gdje se razvio tumor dostupno. Bilo je važno da nije ušao u koru mozga, onda bi nastao veći problem. Pričao sam sa sigurno 15 do 20 neurohirurga i niko nije mogao da konstatuje uzrok nastajanja tumora“.

Onda kreće preispitivanje. Borba sa samim sobom. Odmotavanje filma i traganje za krivcem.

„Čovjek uvijek najprije krivi sebe. Ideš unazad i pitaš se šta si radio loše, da li se hranio nezdravo, jesi li konzumirao alkohol, pušio cigarete, zapostavio sportski način života… Ljudi iz branše, neurohirurzi i ostali ljekari savjetovali su me da to ne radim, niti da čitam šta piše po internetu, kao i da je najizvjesnije u pitanju trauma iz sporta. Skoro dvije decenije sam igrao fudbal, zamislite samo koliko je udaraca glavom ili u glavu bilo. Pucala mi je glava sigurno sedam, možda i osam puta. Moguće da se tako stvorila trauma“.

Poslije serije ispitivanja i priprema i operativni zahvat je obavio spec. dr med. Vojislav Bogosavljević u Kliničkom centru Beograd.

„Čovjek mi je doslovce spasao život. Posebna zahvalnost njemu, ali i saradnicima, ljekarima, sestrama i osoblju na odjeljenju neurohirurgije. Bili su divni prema meni sve vrijeme. Na odjeljenju sam bio najmlađi. Na žalost. Ili, možda, na sreću. Sve vrijeme svjestan o čemu je riječ, ali strah nisam osjetio, znajući da nisam u stanju ništa da promijenim. Sport me je tome naučio, da se koncentrišem samo na detalje koji su u mojoj moći. Zato su me samo interesovali sljedeći koraci“.

Javnost dugo nije znala za Andrijin zdravstveni problem, a onda se na utakmici Crna Gora – Srbija na tribini sa našim navijačima pojavio transparent “Andrija, pobijedi još jednom”.

Potom su slične poruke slali navijači brojnih španskih, ali i domaćih klubova.

„Stalo mi je da djecu od 14 i 17 godina zaštitim medijskih natpisa, pitanja i pretpostavki. Uz to, nisam htio da me bilo ko sažaljeva bez obzira na bolest. Nikad nisam volio da ja nekog tješim na taj način, zato nisam želio ni mene, ali podrška koju sam osjetio je za pamćenje. Najviše bih volio kad bih mogao ponaosob, svakome ko me se ovih mjeseci sjetio, da priđem i stisnem ruku“.

Veliku pomoć imao je od bivših saigrača iz Partizana i velikih prijatelja.

„Danko Lazović i Saša Ilić, sa suprugama Jovanom i Tijanom, sve vrijeme su bili tu. Saša je imao obaveze u Sofiji, ali tu je. Ne znam ni danas kojim kanalima su Tijana i Jovana uspijevali da dođu u posetu, do bolničke postelje donesu hranu koji su same kuvale. Znaš, to su neke stvari za cio život… Familija, razumije se, to je posebna vrsta ljubavi. Bezgranična. A Danko… Ljudi moji, pa on je bez pitanja, organizovao i platio prevoz privatnim avionom iz Podgorice za Beograd. Ne bih da djelujem ne znam ni sam kako, ali saberi, oduzimi, sve nas je spojio fudbal. I Partizan“.

Iako su to bili emotivni trenuci, Delibašić se svega sjeća. I transparetana pod Goricom i na Valjekasu, majica sa njegovim likom koji su pred početak meča nosili igrači Sutjeske i Čelika, podrške navijača Budućnosti.

„Nisam do danas pustio suzu što se tiče tog slučaja. Niti ću to činiti ubuduće. Znam sportiste koji su prolazili jednako teške situacije, reagovali stavljajući ruke na glavu, kukali nad prokletom sudbinom. Neću tako. Nisam to ja. Niti ću biti do kraja moje borbe. Disciplinovan sam, promijenio sam način razmišljanja, poglede na svijet i zato proteklih šest mjeseci vrhunski živim. To sad djeluje malo bezveze, kao patetika, a u stvari je tačno. Ne znam da li čovjek dobije drugu šansu, da koristi svaki dan, ali znam da više vremena poklanjam detaljima koje sam, mahom zbog fudbala, zapostavljao. Češće sam sa porodicom, drugarima, na svježem vazduhu. U svemu ovome ima i pozitivnih stvari. Ne mora čovjek uvijek da se hvata za tužnu sudbinu. Nervira me kad mi neko kaže kako je moguće tebi to da se desi? Desilo se, idemo dalje, ne bi trebalo klonuti“, zaključio je Andrija Delibašić.

Izvor: 

Mocartsport

Ostavite odgovor

Please enter your comment!
Please enter your name here