Piše: Zoran Mijović
U fudbalsku istoriju preselio još jedan iz plejade najboljih igrača svoje generacije, a kasnije i kvalitetnih trenera stvaralaca, Gano Ćeric, popularni Ćera.
Kao kapiten jedne od najuspešnijih generacija FK Buducnost, koja je iznjedrila puno poznatih i uspješnih igrača na našem i internacionalnom nivou, a koji su danas poznati i uspješni treneri, osjećam potrebu da se sa par riječi oprostim u ime svih nas od našeg fudbalskog “oca”.
U nekoliko rečenica složiti sve šta je Ćera uradio za nas, kako nas je mangupski kako samo rijetki znaju “zarazio” fudbalom, probudio nerv i razvio ljubav ka lopti nije baš jednostavan zadatak.
Mozda je najbolje nabrojati imena dječaka, koje je on selektirao, danas ozbiljnih i uspesnih ljudi u svim sferama života, a najvise u fudbalu, koji su ostali privrženi najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu – fudbalu. Prvo, kao poznati i uspješni igrači, a danas treneri na svim nivoima.
Imena generacije momaka pionirske i omladinske selekcije kluba, generacije 79/80, kako je on često govorio dovoljno govore o životu, radu, a ja bih rekao i uspjehu našega Ćere. Jer, njihov sportski i životni uspjeh je i njegov uspjeh.
Najbolje ću ih se sjetiti po pozicijama u ekipi:
golmani: Darko Žarić, Goran Vujisić, Dragoje Leković,
odbrana: Zoran Radunović, Djordje Stanić, Edin Tuzović, Dragi Prelević, Miodrag Bozović, Zoran Mijović, Mićo Jovović, Miloš Vujošević,
vezni red: Stojan Batrićević, Srdan Dmitrović, Dejan Vukićević, Nebojša Mijović, Branko Brnović, Željko Petrović, Nenad Maslovar, Nikola Vukoslavčević,
napad: Miodrag Radulović, Vanja Radulović, Saša Tomašević, Goran Mihaljević, Dušan Pavlović, Saša Vuković.
Nadam se da nisam zaboravio nikoga od naših dragih saigrača i prijatelja.
Kasnije, su nam se priključili Saša Petrović, Saša Škara, Niša Saveljić, Anto Drobnjak, Srdjan Golović…
Mislim da je ovo minimalni doprinos oproštaju od čovjeka koji je bio sportski uzor, pedagog, psiholog, pre svega poznavalac fudbalske igre i životnih zahtjeva neophodnih za uspjeh na zelenom tepihu.
Pamtiću i naš poslednji susret, posjetu njegovoj kući, kada mu je zdravlje već bilo dobrano ugroženo, na momente je “vadio” poznate detalje iz naše zajedničke sportske karijere, dogadjaja i anegdota sa utakmica i putovanja.
Na kraju, za očekivati je da ce današnji rukovodioci klubova i saveza, državnih sportskih organa, na neki način odati priznanje i poštovanje vrsnim fudbalskim pregaocima koji su već napustili ovaj svijet.
Na žalost, sjetimo ih se samo onda kada ih više nema. A za života se nismo udostojili pozvati ih na kafu, obezbijediti im zasluženu sportsku penziju, a mozda i nešto više…
Nema vise čika Vasa, čika Boža, čika Vlatka, čika Mike, Spasketa, i jos mnogobrojniih fudbalskih znalaca i entuzijasta.
Nas Ćera će samo upotpuniti tu sliku stručnjaka koji su ugradili sebe i svoj život u razvoj igrača i fudbala kod nas.
Ćera, počivaj u miru i hvala ti na sportskim i životnim lekcijama kojima si nas pripremio za ulazak u svijet odraslih i nadahnuo da svoje znanje i ljudske kvalitete prenosimo na generacije dječaka, sad već i djevojčica, koje dolaze.
Tvoj Tata, Tvoja generacija.
