Dvije i po decenije sa pištaljkom, preko 1000 utakmica u ulozi glavnog sudije, jedini arbitar iz Crne Gore koji je imao čast da sudi derbi Partizana i Crvene zvezde – Aleksandar Marković, čovjek koji je život posvetio suđenju i kako u razgovoru za CdM kaže žali što nije dobio priliku da vodi internacionalne utakmice jer bi jednog dana sigurno dogurao do finala Lige šampiona ili Svjetskog prvenstva.
Karijeru sudije Marković je počeo još 1992. godine. I bez prekida je do kraja ove sezone bio na terenima Crne Gore i bivše Jugoslavije.
“Suđenjem sam počeo da se bavim po nagovoru dvojice drugova, Miša Cicmila i Dejana Pajovića prije 25 godina. Njih dvojica odlučili su da sude i nedostajao im je treći kolega. Zanimljivo je da je i Pajović ove godine stavio tačku na karijeru sudije. Prošao sam sve, od regija, do najveće scene. Prije 15 godine sam od tadašnjeg komesara za suđenje Branimira Babarogića imao preporuku da postanem internacionalni sudija. Nadao sam se da ću u samostalnoj Crnoj Gori dobiti priliku da vodim utakmice na međunarodnoj sceni. Međutim, tada nisam bio u dobrim odnosima sa predsjednikom Saveza Dejanom Savićevićem. Sada je sve u redu, ali ostaje velika žal što nisam mogao da sudim na velikoj sceni. Da su mi dozvolili sigurno bih dogurao do finala Lige šampiona ili Svjetskog prvenstva.”, rekao je Marković.
Cetinjanin je imao i privilegiju da sudi duel Partizana i Crvene zvezde. Bio je to posljednji susret beogradskih rivala u zajedničkoj državi.
“Susret se odigrao 1. aprila 2006. godine. Utakmica je završena bez golova, a na insistiranje pomoćnika isključio sam tada Zorana Mirkovića, koji je bio na klupi Partizana. Uvijek je bio temperamentan i izuzetno sam ga cijenio. Kontrolor na toj utakmici bio je čuveni Miroslav Radoman, koji je moje suđenje okarakterisao kao veoma dobro i na to sam ponosan jer je on u karijeri vodio 10 mečeva vječitih rivala”.
Marković je vodio veliki broj utakmica kao glavni sudija, a pored činjenice da nije dobio priliku da sudi na međunarodnoj sceni žali i zbog još jedne stvari.
“Krivo mi je što za 11 godina nisam sudio nijedno finale Kupa Crne Gore. U prvoj sezoni poslije samostalnosti vodio sam derbije Budućnosti sa Rudarom i Zetom, koja je te godine bila prvak. Sudio sam i u bivšoj Jugoslavije polufinalni susret Kupa između Vojvodine i Crvene zvezde, ali ostaje žal što ovdje nisam dobio šansu da budem sa pištaljkom na meču za trofej nacionalnog Kupa. Kao glavni arbitar vodio sam preko 1000 utakmica, a zanimljivo je da samo u susretu baraža za ulazak u Drugu ligu između Petnjice i Blu Stara nisam pokazao nijedan karton. Nekada sam ih davao dosta, a onda sam godinama izgradio ime, igrači su me više cijenili i bilo je lakše voditi utakmice”.
Dugogodišnji arbitar smatra da je njegovim kolegama lakše danas, nego u vrijeme kada je on počinjao.
“Bilo je terena na koje nisam odlazio sa zadovoljstvom. Sada je situacija drugačija, ponajviše zahvaljujući ljudima iz Fudbalskog saveza Crne Gore i jednom od glavnih u toj sferi Božu Mićunoviću. Jedino što ne mogu nikome iz sudijske komisije da se zahvalim je činjenica da mi nisu nedavno najavili da će mi utakmica Dečić-Iskra biti posljednja u karijeri”.
Na pitanje ko su mu idoli, Marković je imao spreman odgovor.
“Bivši srpski sudija Zoran Petrović na prvom mjestu. Bio je sjajan arbitar, a kasnije komesar kada sam ja počeo da se bavim ovim poslom. Pamtim ga kao izuzetno korektnog. U crnogorskim okvirima bez premca je bio Branko Bujić”.
Sa prostora bivše Jugoslavije posljednjih godina aktuelno je nekoliko sudija, a jedan od njih bio je nedavno na seminaru u Baru.
“Milorad Mažić je držao zanimljivo predavanje. Zahvaljujući Fudbalskom savezu Srbije dobio je šansu i dogurao do najveće sudijske tačke. Cijenim ga kao čovjeka i sudiju, jer je otvoren, originalan, a i uložio je u sebe”.
Pištaljka je glavno oruđe za rad fudbalskog sudije, a Saša Marković ih nije mnogo mijenjao tokom karijere.
“Za dvije i po decenije na terenu koristio sam, vjerovali ili ne, samo dvije pištaljke. I to su bili pokloni od bivših arbitara Vasa Vujovića i Veljka Koraća. Tokom cijele karijere sam imao veliku podršku porodice, kao i dvojice prijatelja, bivšeg košarkaša pokojnog Veska Pajovića, kao i Bata Radulovića, koji je vodio računa o mojim povredama, oporavku i pripremi za utakmice”.
Fudbal je velika ljubav našeg sagovornika,a i po završetku sudijske karijere biće u ovom sportu.
“Ostaću u fudbalu. Brat ima svoj klub, stariji sin je igrač Lovćena, dok je mlađi krenuo mojim stopama i počeo da sudi. Voli često da se posavjetuje sa mnom, ne libi se toga. Međutim, svjestan je da mora mnogo da radi da bi napravio ime”.
Naš sagovornik nije želio da okonča karijeru, a postoji mogućnost da od jeseni nastavi da se bavi sudijskim poslom jer je nedavno na snagu stupilo novo pravilo da arbitri nemaju ograničenje kada su godine u pitanju.
“Član Sudijske komisije Željko Mićović mi je najavio da ću možda imati priliku da sudim i dogodine, ukoliko istrčim norme, a konačna odluka je na Fudbalskom savezu Crne Gore”, zaključio je Aleksandar Marković.
izvor: cdm.me
