Odigrana je fudbalska utakmica između A reprezentacija Crne Gore i Srbije i prije meča sam čuo i čitao da se igra istorijska utakmica. To mi nije bilo baš jasno jer je istorijska bila prva koju smo odigrali kao samostalna država, a drugu istorijsku još nijesmo odigrali.
To bi bila utakmica kojom bi Crna Gora ostvarila izuzetan uspjeh, recimo obezbijedila učešće na Svjetskom ili Evropskom prvenstvu.
Prva utakmica protiv Srbije, s kojom smo u prethodnom periodu činili zajedničku državu, a prije toga i Jugoslaviju, imala je emocionalnu težinu, ali ne i istorijski značaj. Pa, mi smo u prethodnom periodu odigrali mnogo utakmica s mlađim selekcijama ove države. Igrali smo i sa najboljim reprezentacijama Slovenije, Makedonije i Bosne. Ne vidim što je tu istorijsko. Ovaj duel su proglasili takvim ljudi opsjednuti politikom i fudbalski jugonostalgičari.
Nijesu se zapitali da li ga tako doživljavaju Marušić, Stojković, Simić i Ivanić, koji su odrasli i afirmisali se u Srbiji. Od ostalih fudbalera koji su nastupili za crnogorsku reprezentaciju samo su Jovetić i Vešović igrali za klub iz Srbije protiv ekipa iz Crne Gore. Razumijem da su mogla da ih obuzmu sjećanja, pa da na ovu utakmicu gledaju kao na posebnu. No, siguran sam da takva situacija nije kod ostalih igrača. Moralo im je biti jasno da ih čeka težak meč, jer igraju protiv kvalitetnog protivnika. Morali su znati da ih ova utakmica neće proslaviti i opjevati, ali ni sahraniti. Nijesam siguran da su tako pripremani za nju.
Prva impresija sa utakmice su navijači i atmosfera na stadionu. Odmah sam osjetio da nema one vatre koja bi trebalo da prati svaki derbi a ovo je svakako bio derbi. Nije je moglo biti kada se danima trubilo o utakmici visokog rizika. Da ne bi podgrijavali atmosferu, sve izjave selektora i fudbalera, obje reprezentacije, svodile su se na to da se volimo, da smo braća i tako dalje. Prihvatam da je bilo najvažnije da sve protekne u sportskoj i fer atmosferi, da nema incidenata prije, za vrijeme i poslije utakmice.
U tome se u potpunosti uspjelo. Takav pristup nas je sve pomalo udaljio od same igre, činio nas nervoznim i poprilično nenaoštrenim za navijanje, a igrače za igru. Jasno je da kada se napravi takva atmosfera, to ne ide na ruku domaćinu. Naša reprezentacija, kao i naši klubovi, ne mogu važne utakmice da igraju samo na znanje. Kvalitetnog protivnika možemo pobijediti samo ako ” iskrvarimo”, damo sve od sebe i ako protivniku nametnemo igru punu oštrine i duela. Svako ko je igrao fudbal, makar na poljani, zna da kada se igra i protiv brata, ne biraju se dozvoljena sredstva da bi se ostvarila pobjeda. Ovog puta nije bilo tako. Navijači reprezentacije Crne Gore sa sjevera i juga, kao i uvijek, bili su izvanredni. Jedina zamjerka im je što nijesu reagovali dovoljno oštro i dugo na neke nakaradne odluke sudije. Ostali navijači nijesu im bili ni dobra pratnja. Međutim, i jedni i drugi, pokazali su, ispraćajući srpsku himnu gromoglasnim aplauzom kulturu i civilizovan pristup rivalu. Pokazali su ono što je svakom mislećem čovjeku jasno ko voli svoju državu ne može da mrzi druge.
Bio bih veoma zadovoljan kada bi nam u revanšu u Beogradu uzvratili navijači na isti način. Sumnjam… Navijači reprezentacije Srbije iskoristili su priliku da spoje Njegoša i Dražu Mihajlovića, da pomenu ratne zločince, teritorije, Šiptare. Jadna li im majka, zar oni misle da tako pomažu onim divnim momcima na terenu. Manite se ljudi politike, na stadionima iskoristite sve čari sporta.
Crnogorska reprezentacija je odigrala najslabiju utakmicu pod vodstvom selektora Tumbakovića. Zasluženo smo poraženi od protivnika koji nije pokazao neke posebne fudbalske vrline. Naši momci su u utakmicu ušli stegnuti, djelovali su zbunjeno i uplašeno. To nijesu bili “sokolovi”, prije “sokolići”. Znalo se da imamo probleme u pogledu zdravlja fudbalera. Tri startera su zaigrala poslije višenedjeljnih povreda Jovetić, Vešović i Vukčević. Jovetić i Vešović su imali i teške porodične probleme, koji su i te kako uticali na njihovo psihološko stanje. Da li je trebalo da igraju ili ne to najbolje zna selektor.
Međutim, činjenica je da su oni, kao i svi ostali, malo pružili. To, ipak, nije bio glavni problem, ali što je onda? Nezahvalno je ukazivati iz “daljine”na glavni razlog poraza, ali ipak, u radiću to. Kada sam vidio sastav naše ekipe bio sam iznenađen. Pokušao sam da shvatim što hoće Tumbaković? Jedina misao mi je bila da hoće da obezbijedi bokove u fazi odbrane kako bi Mitroviću falilo upotrebljivih lopti. Vjerovatno je planirao da se prvo poluvrijeme završi bez golova, pa da se u drugom poluvremenu vrati svojoj igri i pobijedi protivnika. Toj logici ne može se zamjeriti, ali i ne očekivati uspješnu pas igru.
Prema mom mišljenju očekivano, stvari se nijesu odvijale kako je Tumbaković zamislio. Ni danas mi nije jasno zašto je odstupio od načina igre kakvu je uspješno sprovodio od samog početka mandata. Pokušaj sa dupliranjem bekova nije novina u našoj reprezentaciji, pa sam se prisjetio da nikada nije dao dobre rezultate. Selektor, koji je izvanredan trener, svu pažnju je usmjerio prema protivničkoj ekipi. Igru svoje ekipe podesio je prema njima. Precijenio je protivničke fudbalere, ali i svoje -jasno je da nijesu mogli tako brzo da prihvate promjenu načina igre. U veznom redu su bili fudbaleri koji u prvom poluvremenu nijesu mogli da odigraju tri pasa za redom. Ništa nije štimalo, pa nijesmo ni zaprijetili protivniku. Proganja me misao da je Tumbaković, iako izuzetno iskusan, podlegao pritisku. Mnogo je želio ovu pobjedu koja bi ga i u Srbiji izdigla na pijedestal. Bio je nervozan kao nikada do sada, pa je i isključen (ruku na srce prepanuti italijanski sudija djelovao je izgubljeno i mene je maksimalno iznervirao). Selektor je radio i pogrešno uradio. Shvatio je to na poluvremenu i stvari vratio u pravo stanje, praveći neophodnu izmjenu. U igru je uveo, do ove utakmice standardnog prvotimca, Jankovića. On je unio red u pas igru (umio je da primi i zadrži loptu i proslijedi je prema naprijed), pa smo tada počeli da ličimo na ekipu. Međutim, nepovoljan rezultat je učinio svoje. Često se igralo stihijski, pa je odbrana Srbije, iako poprilično nesigurna, lako odbranila svoj gol. Prvi put sam prisustvovao utakmici reprezentacije Crne Gore da nijesmo stvorili niti jednu šansu.
Sve u svemu, ova utakmica nije bila dobro pripremljena. Kako shvatiti, osim kao neozbiljno, da su na dan prije utakmice neki naši reprezentativci, u kafani u centru grada, sjedjeli zajedno sa srpskim reprezentativcima. U profesionalnim okvirima to je nezamislivo. Mogli smo mi izgubiti i da je utakmica bila dobro pripremljena. Razlika je u tome da bi nam tada savjest bila mirna, a ovako nije.
Ovaj poraz ne smije da nas poremeti, posebno zbog toga što je UEFA Liga nacija prema mom mišljenju sporedno takmičenje. Treba da nam posluži da skeniramo greške i bolje se spremimo za glavna takmičenja, kvalifikacije za Svjetsko i Evropsko prvenstvo.
P. S. Vratili smo se! U izvanrednoj igri, mladi, mudri, maksimalno borbeni, hrabri. Naši reprezentativci pregazili su Litvance. Igrali su svoju igru, bez respekta protivnika ijoš jednom me natjerali da zažalim što tako nijesmo igrali protiv Srbije.
Piše: Branislav Milačić
Izvor: pobjeda
